Mrzim kad mi dušebrižnici broje - od kava u kafiću, putovanja ili broja cipela.

Tako smo danas bili kod prijatelja (možemo li ih zvati prijateljima ako se viđamo/komuniciramo samo nekoliko puta godišnje?), te je frendica na izlasku lamentirala o mojim cipelicama - pa jesu li nove, pa ovo, pa ono. Mislim hallo?

Posljednji put smo se vidjeli početkom srpnja (ili je to bio sredina lipnja) na jednoj zajedničkoj fešti. I tada sam na nogama imala sandalice. Doduše, onda nam je bilo zima jer kad je pao mrak - brrr... ako se sjećate onih par dana hladnoće i kišurina...

Anyway, što sam htjela reći? Šta me imaš tušiti s novim, starim ili bilo kakvim stvarima tipa cipela, torbica, ravno pred nosom mojeg / njezinog muža? Želi kao biti bliska, a kad ju zoveš nema vremena za žensku kavicu. Onda ja takve otkačim jer sam prestara moljakati nekoga koji te zapravo iskorištava samo kad te treba.

Doduše, ima jedno potpuno druga priča - zabunom sam nazvala jednu drugu poznanicu. Žena se tako razveselila jer je mislila kako sam blizu njezinog ureda u Zagrebu. Inače nam je bliska susjeda, no kako je potpuno druga generacija, te kako radi/putuje od jutra do mraka, te poslije bedina stare roditelje, rijetko se družimo. I to obično na trećem mjestu - kod naših prijatelja, a njezine familije.

Eto toliko za danas. Vidite kako sam bila dobra? Čak dva posta u tri dana.