Hm. Nogomet.

I dalje mi nije jasno zašto je to tako važno u životima naših muškaraca?

Doduše, ovaj moj doma preferira neke druge sportove - od nekih marginalnih do Formule 1. Kad se sjetim da je zapravo dobio vozačku sa 30 i nešto, a u doba kad smo se upoznali bio frik bicikala, prirode i vožnje u najboljem slučaju vlakom - ne znam što bih rekla. No, već godinama sanja onu neku jurilicu u kojoj je zginul James Dean...

Zato je malac godinama igrao rukomet, te smo na (uništenom) DVD recorderu imali snimljeno SVIH ne znam koliko utakmica rukometnog svjetskog prvenstva što se svojedobno održavalo u Hr. Tako da stvarno ne znam što mu bi da je odjedanput postao zagriženi Dinamovac.

Pretpostavljam da se neki sjećate i one predbožićne zgode sa pritvaranjem u PU Dugo Selo.

I ako se veli da je skup tzv. "visokog rizika" i da nije pametno, pa makar i organizirano ići na dotično okupljanje - ma nee, nećeš ti uvjeriti jednog kakti punoljetnog predstavnika muških hormona da nije pametno niti o tome razmišljati, a kamoli krenuti.

Zapravo ne znam da li da mu želim da bude nekih problema, pa da ga to (možda?) opameti ili da se Bogu molim da sve dobro i sretno završi. Kako ne bi sutra šetali po Rivi... Silom prilika.

I da - nismo mu dali novac za autobusnu kartu i ulaznicu, da ne bi pomislili da smo popustiti. A ne.

Update: E ja francuska sobarica, plavuša i sve u svemu samo jedno žensko - nije mi uopće palo na pamet da s dotičnih tristorinjak kuna (koje mu nismo dali) za put NIJE dovoljno i za jednu nogometnu kartu i još k tome derbi. Tako je najdraže rudarkino organiziranim autobusom stiglo u Split, pa se isto tako, bez tekme i o'ma vratilo. Potrpali ih natrag jer nisu imali karte, te još uvijek živ i zdrav spava u svojem krevetiću.