Znam da su neki prošli ovu fazu, znam da su neki (s vrtićkom djecom) daleko od ove faze, no ja sam tu gdje jesam: prvo samostalno ljetovanje Nasljednika, punopravnog državljanja ove Lijepe naše, no s tako malo soli u glavi da boli glava. Roditeljska.

Zapravo ne znam gdje je počelo - još prije upisa na faks (mislim da sam to navela kao prvi i debeli uvijet za zlatno sponzorstvo tog ljetovanja). Zamisao je bila - njih trojica najboljih prijatelja ide na more. Hm.

U jednom je trenutku (tamo negdje u lipnju) stigao doma i izjavio kako je soba rezervirana, te da sam dužna - za početak - 100 kuna akontacije. U međuvremenu je jedan otpao (ipak je recesija), tako da su sada na trošku trokrevetne sobe - njih dvojica. Hm još jedanput.

O tome kako imamo prijatelja bezbroj na moru (čak i nekih domaćih dječaka oko Zadra) i kako bi za puno manje novaca i puno više sigurnosti mogao ljetovati - nećemo. Ones more - hm .

Trenutno je situacija slijedeća: još se nije/nismo zapakirali (a odlaze večeras vlakom do Metropole gdje NEMAJU rezerviranu kartu za bus za more), stižu sutra u ranu zoru (ipak je pitao kada se smije/može pojaviti u toj sobi/apartmanu) tamo negdje na srednji Jadran (navodno centar Biograda ), ne znaju kuhati (niti jedan), nemaju Bog-zna-koliko novaca (ipak je recesija).....

Ma znam, vratiti će se živi i zdravi. Znam, ne smijem šiziti (barem ne previše i prerano). Znam da je punoljetan i da bi konačno mogao snositi posljedice (prije ili kasnije) određenih postupaka. Noo...

Ja sam ipak samo majka (krvava ispod kože). I tako je zelen. Tako opako vjeruje ljudima (da su svi dobri), tako.... ufff....

Utješite me. Dobit ću slom živaca. Again.