Sutra će biti ravno četiri mjeseca od požara. Puno? Malo? Hm..

Ako gledamo kroz prizmu stanovanja - kuća je sve bliže useljenju (doduše, ne prije od dobrih 30 - 45 dana), no još uvijek daaleko. I dalje smo u malom potkrovnom prostoru s ljudima koji nam gledaju u tanjur i vrećice što nosimo iz dućana. O da, zahvalni smo. I u neku ruku nezahvalni što nam se miješaju u intimu našeg doma. Na takve stvari nismo navikli. I kad smo bili podstanari, stavili smo crtu gdje je kraj naše gostoljubivosti prema vlasnicima stanova gdje smo boravili. I kad smo bili najmodavci - trudili smo se (ponekad je to ispalo na našu štetu) biti fer i poštovati intimu podstanara. No da..

I dalje sam totalno u nekoj fazi krhke psihičke ravnoteže. Mogu samo reći da mi male stvari mogu poremetiti tu ravnotežu i da onda bježim u neke svemire koji nisu nikome dobri. Naravno, uz to onda trpe neke stvari. Ne možeš i maštati i biti razuman u isto vrijeme...

O da, razočarana sam u ponašanje nekih ljudi. I začuđena da se neki mogu tako promijeniti. Na loše. Ovo nije samo moja vlastita opservacija, tako da je to recimo istinito. No i dalje mi ne ide iz glave i trudim se ne biti tužna. A zapravo, deep down - jesam. Jako. I povrijeđena.

Koliko to okolina zna - stvarno ne znam. Da li je to loše? I je i nije. Možda sam zrela za šrinka. Nekog mladog i zgodnog.