Ne, ne gledam sapunice. Ne gledam čak ni Big Bruder ove godine jer mi je od početka smetala ekavica, te se nisam mogla spustiti na nivo neukog seljaka iz srpske zabiti kako bi mi to bilo smiješno. Sori. Ništa ove godine.

No, moram priznati - sve mi nekako krivo što sutra moram raditi, što nemam pristup nekom live stream-u, te što ću propustiti sve detalje kraljevskog vjenčanja (stoljeća?). Jebiga. I ja sam krvava ispod kože.

Možda je pozadine te moje slabosti u onim predivnim šarenim novinama koje je moja teta dobivala od svoje sestre iz Beča. Oni časopisi koji pišu samo o kraljevskim kućama, kraljicama, princezama i svim njihovim tajnama i tračevima. Naravno da nisam znala ništa pročitati na njemačkom, no dovoljne su bile slike nekih živih pravih bajki. U to doba kod nas nije bilo Ella, Cosma i sličnih šarenih čuda.

Znam, znam, nema bajki, obično skviknu svi/sve koje ulaze u kraljevske dvore (pa je tako i japanska stara carica godinama bila na psihijatriji, i prestoljenasljednikova isto japanska žena, princeza koja nije mogla roditi nasljednika, te još neke druge princeze in law boluju što od bulimije, što od živaca, pa su opet suhe kao prut) prije ili kasnije riknu od strogih protokola i kraljevske krute, a zatvorene javnosti administracije, što je pak za ove rođene normalna stvar jer drugo nisu ni iskusili u svom životu.

Teško da će se naći neka psihički dovoljno snažna da sve to izdrži. Da joj život ne postane živuća noćna mora. No, ovako izdaleka sve izgleda bajno i sjajno. I veseli gladan narod. He he.

I da - volim gledati Masterchef-a na Novoj. Pre-do-bro!

PS.
R.I.P. Lutkice naša... za kraj.