Kako smo stigli iz velikog grada u malu sredinu, tako se i tu i tamo pojavljuju - što više, što manje neki osjećaji kako su nam lokalni prijatelji, susjedi, a ponekad i šira društvena zajednica (kako se to lijepo veli političkim riječnikom) ljubomorna na nas.

Teško je to opisati, no kroz neke sitne zajedljive primjedbe, kroz neka kolutanja očima na naš stil života, odabir odjeće/obuće, načina odgoja djece ili samo naša promišljanja dovode nas do razmišljanja kako bi najbolje bilo prekinuti sve veze sa okolišem.

Što je doduše glupo, no ako se nakon nekoliko sati druženja sa "prijateljima" ne osjećaš ugodno, nego imaš osjećaj da si posran - jebiga. Ne ide.

Ne znam kako bih vam to sve opisala. Pretpostavljam da ste se i sami našli u sličnoj situaciji. Nekako mi je blesavo da sad u tim svojim ozbiljnim godinama nekome objašnjavam zašto sam potrošila svoje zarađene novce na izlet u Sloveniju/Mađarsku, knjigu na engleskom, majicu "s potpisom" (u našem selu su i stvari od S'Olivera ili Benettona potpis) ili djetetu novu zimsku jaknu (a kad ću nego sad na sniženju - biti će joj super iduće zime!).

Malo iritantno.

Odo ja sutra na posao. Tamo me se boje, pa mi ništa neće reći...