Nema smisla da si pomislite kako je Bugenviliji bilo kaotično, gužvasto i neuhvatljivo na dočeku i šire.

Kod nas je bilo nekoliko otekotnih okolnosti:

- The Otac je kao i obično sve dozvolio svojoj djeci, pa sam gonjala po telefonima roditelje malca koji je dočekivao Novu ne u obiteljskoj kući kako je meni servirano, već u viksi, doduše u predgrađu našeg sela, no ipak u brdima između ostatka praznih vinograda i pripadajućih kleti i vikedica kako bih objasnila da se ne radi samo o našoj kćeri (dijabetičarki, što je manje važno nekima), već o njoj, nećakinji (te da će me šogorica upucati ako išta krene po zlu) i još jednom pripadajućem kumiću iz susjedne županije..

- Naravno da su mi opet, po stopedeset i peti put uvalili dežurstvo tako da sam cijelo vrijeme bila pripravna i jednim okom budna (da ne velim kako mi je u čaši bio bezalkoholni šampanjac) da mi dečki na poslu ne naprave sranje kao prije par godina...

- Stiglo u goste i pripadajuća obitelj dotičnog kumića, uz još jednog neparnog člana koji je sa svojih nepunih osam bio do bola dosadan, naporan i "meni je dosaadnoo.." stilom davio sve koji su ga htjeli slušati, a neki su ga morali i zabavljati...

- Pa su se doklatili još neki u goste, no ti su otišli spavati u svoju kuću, tako da se ne računaju..

- Nasljednika smo izgubili već negdje u rane poslijepodnevne sate, te je dobio i izgon što se tiče spavanja jer stvarno nije bilo mjesta ni na podu za njega. Tak i tak svako malo prespava kod nekog od svojih frendova. No, imao je strogi naputak da se javi prije nego spusti glavu na jastuk da budemo sigurni da je živ i zdrav. Ne na policiji.

- U neko doba večeri, kad su se Kum i Guzda (ipak) nalijevali pivama, bez obzira na časnu pionirsku kako će oni voditi brigu o malcima, te ih obilaziti (naravno vozilom) tokom večeri doznah da su Roditelji oliti vlasnici vikendice naprasno na putu za Bjelolasicu, pa neka zove baku i dedu na fiksni (nee, nemaju mobilni broj), pa da s njima vidim, no sve će biti u redu, neće se ništa desititi... tu sam dobila kratak napad bjesnoće i šiza, no kako su u gostima bili svi poznati, nitko se nije naljutio jer im je poznata i ta moja mračna strana karaktera...

Na kraju je, osim što smo nakon pršuta, kulena, sira i francuske zanemarili sve ostale oblike nakuhane hrane, sve prošlo super pet - djeca sretno stigla doma, mi se svi bacili na spavanje tamo negdje malo iza 2 h, ujutro me probili dečki s posla, makar sam rekla da me zovu samo ako nešto gori, odradila obilazak i dotične vikend - zadatke što se od mene očekivalo, još malo družila s gostima daveći ih novogodišnjim koncertom iz Beča (nek se i oni malo kulturno uzdižu, makar preko volje), te navečer mirno legla - bez bolova u glavi i/ili grčeva u mišićima...

O da - jedan mali obilazak hitne kirurške u obližnjem nam županijskom središtu nije donio ništa lošeg po vlasnika dotične natučene ruke (predobra je kava iz aparata po svim tim bolnicama) - no, bolje je da se ruka pregleda prije, nego poslije...

A i otkrila sam kraći put do ulaznih vrata, malo se na povratku pogubila, no svaka škola se plaća...

So, ništa posebno - najobičniji Rudarka - doček nove...

I da, sretno vam bilo. Treba će vam....