Kaj je - je. Ovaj tjedan je stvarno bio za qu. Veliki i krvavi. Ili kakav god bio - no onaj loš.

Nakon ponedjeljka (dolje opisanog u postu) došao je utorak, gdje mi je tuga, jad, ljutna, durenje i još nekoliko pravih ženskih osjećaja kulminiralo tako da su mi suze bile više - manje cijeli dan u očima. Koje sam pak skrivala od nedužnih susjeda, kolega i nekih ne tako bliskih prijatelja. Nema smisla da baš svakog udavim svojim problemima. U principu se ljudima hebe za tuđe probleme, tuđu djecu i njihove zdrastvene nalaze i općenito za naporne likove.

Pa je došla srijeda, kada sam ipak i konačno doznala zbog čega je bila određena family crisis (Tko je bio krvi? Pa žena, valjda se zato muški žene. ), te se većina kockica posložila. O kako se posložila. Tako da su neki zalili i previše, pa je otrežnjenje bilo teško, bolno i nadasve poučno. Navodno. Ne vidjeh rezultat.

Ja?

Nakon pozitivnih pomaka na poslu, sata joge i pokušaja da ne zavežem dijete za stolac i natjeram ju da mjeri šećere svakih deset minuta, nekako sam se opustila. Barem na kratko. Barem do daljnjega.

Bijah i na "friškanju" pramenova, tako da sam sada skoro pa ko' nova. Kao i moj lap nakon posjeta "doktoru".