Stigao je i taj dan. Stiže nam prepametna Dojče familija u goste. Doduše, ne u goste (nedajbože), ona uvijek stiže samo kad joj nešto treba. Sreća u mojoj nesreći je ta da dolazi u komada jedan (makar nam je šogi, fin pravi Nijemac jedno ugodno stvorenje) i ostaje ravno tri dana (četvrti ne računam jer ujutro odlazi).

Tako se onomad, kad još nije bilo autoputa prema jugu sjetila da bi joj baš bilo super doputovati nekim čarterom do Splita, pa eto, nek' ju mi pokupimo (i njezinog klinca, tada još tek izašlog iz pelena).

Pa smo mi iz svojeg džepa platiti od Splita (dvije) avionsku kartu jer je Guzda odmah izračunao da ga to isto (ili čak i manje) dođe, a neusporedivo je lagodnije po njegovu kičmu, auto-gume, živce i ...

Nazad su se nataljigali (onaj famozni 1.08. ili tako neki "udarni" ljetni datum - naravno subota), te je ona stigla u svoje sjeverne krajeve avionom i još malo vlakom/busom puuno prije nego ovaj moj bedak autom iz Splita.

Glavno da je ona treptala i začuđeno se pitala gdje je taj Split. Na istom mjestu gdje je bio i prije 15-ak godina kad je otišla za Dojčland. No da...

Uglavom me ljute njezine izjave kako je tamo sve nešto predobro (hello, žena godinama živi na socijalnoj pomoći i smuca se po Njemačkoj, neš' ti nekog intelektualca), a mi smo svi zaostali barbari..

Što me još piga već u startu?

Osim što treba otići po nju na aerodrom, posljednji dan ju odvesti natrag do Metropole, isto tako potrebno je dva dana sulude vožnje po Lijepoj našoj jer gospođa rješava neke svoje papire. I to naravno sve na naš trošak. Vjerojatno će i ogladniti putem..

A ne ne.. Nije pitala za veličinu - pa da djeci npr. donese neke 1,99 eura majice iz H&M ili New Yorkera....

A neki čekaju poklon od tete koju nisu vidjeli dobrih par godina.