Konačno smo proslavili i Malin rođendan. Bilo je tu svega - od kotlovine, pizze pečene u krušnoj peći, čak i janjetine.

Neki su me sa zavišću slušali (oni s filozofskim faksom) kako objašnjavam odakle nam janjetina na menu-ju, jučer još blejala, a poslije pojedena u par sekundi.

Uvalio mi čo'ek kad sam mu s francuskog prevela (dio) upustava za rad stroja za silažu (s automatskim samobrušenjem i ostalim čudima za koje nikad prije nisam čula, no sada znam sve o tome).

Ha!

No, pošto je za prošlogodišnji rođendanski poklon stigao u našu kuću dolje prikazani, vrijeme je da malo pišem i o njemu. Đuri, zvanom i Larry, a ima i neke druge prigodne nazive, ovisno o situaciji u kojoj se nađe (da ga samo vidite kako uskače u veš-mašinu s otvorom na gornjoj plohi) .



A sve je počelo, skoro kao kod KOJOTICE Rudarka nije htjela psa, pa su Guzda i Mala smisli nešto još kolosalnije - uvjerili su me da je afrički tvor pravi kućni ljubimac za nas. Ma dajte najte.

Osim što sam prošla avanturu necijepljene, nekastrirane, polu-divlje (bio je stalno zatvoren u kavez, uz još jednog agresivnog tvora) i odrasle (kupili ga pod "bebu" ) živine - ja - gradsko dijete koje se boji čak i kokoši, a ne nekog čuda koji grize, skače, divlja, sere...

Sada, nakon dobrih godinu dana, osim što samo ja čistim (više puta dnevno) kavez, pazim da ima hrane i vode, šetam ga po dvorištu ili čuvam kad divlja u jednom dijelu kuće (ne poštamo ga po cijeloj kući jer nismo spriječili sve zamke gdje se on može zavući, ali ne i izaći ), volim tog malog zmotanca.



Zapravo se svaki put nacerim kad se sjetim one reklame, više ni ne znam za što - kad cura veli "Zar sam ti ja glas razuma, pa ja imam doma aligatora za kućnog ljubimca" Tako nekako se i ja osjećam.

A kako su posljednjih nekoliko dana bili i u raznim prilozima - ispada da sam jako moderna. No, kako naš tvor nije navikao na puno ljudi, pa se sav jadan izbezumi, ne pada mi na pamet s njim ići u grad. Pa nas ipak nećete vidjeti u vijestima.