A šta da vam kažem...

Umjesto da mi je na poslu laganini, sva dan je sve ozbiljnije, opakije i na rubu živčanog sloma. Za sada mojeg ne, ali, neki drugi pljuju krv...

Onda stignem doma voljna za opušteno kupanje na privatnom bazenu (sori draga što si propustila sliku. tak su pljuvali moje noge da nisam izdržala nego ju skinula s bloga ), uz knjigu, bez komunikacije i s ponekim telefonskim pozivom.

But!

Kako to već biva, ima i onaj - ali!

Napizdila mi se prijateljica cijeli tjedna, svaki dan da zajedno sa mnom dijeli blagodati našeg privatnog bazena. Pa malo sama, pa sa svojim potocima, pa...

Mislim, jebemti, jesmo si mi dobre, ali ne toliko da me svako popodne inkomodira tako da ja nabrzaka jurim po dućanu, kuham nasljednicima i mrtva umorna, umjesto da bacim oko u klimatiziranoj sobi pred popodnevnom ljetnom teve shemom zabavljam dotičnu na bazenu.

Veli ona - može ona i bez mene..

No way. Ne može mi ljudi ulaziti i izlaziti samo tako kroz moj privatni posjed.

Toliko o najdražim friendovima. Volim ja njih, ali brate mili, ne svaki dan....