E pa dragi moji napaćeni hrvatski narode - sretan vam praznik rada!!

Osim što je faking praznik bezobrazno pao u subotu, pa osim što popodne nisi mogao kupiti kruh (koji ti zapravo ni ne treba kad dućani rade, ali kad ne rade... eeee ), ispada da je praznik totalno bezveze ovako kratak...

A nekad smo lijepo to sve malo pamakli lijevo i desno - da se lagano moglo otići (stići) na more i proluftati vikendicu, obrisati prašinu što se nakupila preko zime, pograbljati suho lišće, počupati osušeno mediteransko bilje...

Mi smo svojedobno, koliko god dana trajao prvomajski praznik - u doba kad sam bila klinka, a Kraljica Majka negdje u mojim sadašnjim godinama - bili u vikendici u Samoboru, te se obavezno sadio luk! Onaj naobičniji vulgaris, što se već par tjedana kasnije jeo uz neki roštilj ili pečeno pile ispod peke.

I da, bez obzira što doma nije bilo kompjutora, čak ni telefona, ali su i ona dva programa bila puuno zanimljivija od provoda sa starcima u par kvadrata vikendice bez struje i vode, nije bilo mrdaj majci - kad se reklo da djeca idu, nije tu bilo bacanja po podu, odbijanja naredbi ili nepranja suđa... Spakiralo se i išlo u vikendicu, baki i uji, na krštelja, vjenčanja...

A naša djeca cvile kad moramo otići na par-satni posjet najbližoj rodbini jer je njima jaako doosadno i oni baš i neee bi... grrrr....

Da se vratimo na ovaj prvomajski praznik - osim što smo danas imali moju familiju u gostima, sutra nad stižu kumovi. Svi bi jeli roštilj, tako da nam dotična hrana već ide na vuha van, i jebemu, jebeš blagdan kad se nakon ručka ne možeš malo prileć i odmoriti, a da se gosti ne uvrede....

A imamo i jednog mladog gosta kojemu ne smeta smještaj na podu u Nasljednikovoj sobi. Kad je posljednji put bio u gostima mogla sam mu vidjeti tjeme, a sad - on meni gleda izrast na mojoj bujnoj (umjetno) plavoj kosi...

Eto toliko.... vozdra!