Trenutno na Z1 gledam "Rat bendova", koji sam, u prošlogodišnjoj varijanti (ili je ovo snimka - jebiga ne znam), već gledala na jednom od bosanskih kanala što nam naša predraga kabelska pušta...

"Rat bendova" je bosanska verzija traženja muzičke zvijezde, ali pravog rock i/ili hard rock bend izričaja!

Nešto što naša hrvatska estrada ne podnosi (pogotovo onaj dio koji supijan završi na "sedeljkama" po lokalima s folk glazbom i srpskim cajkama!)

I tu ima bendova iz svih krajeva BeHa, došli i neki hevimetalci iz Junajtidjunjn (čitaj: Brežice) i neki klinci iz Srbije.

A sve predobra glazba koja je mila mom uhu. Za razliku od Seka, Ceca i ostalih (zapravo druge ne znam pa ih ne mogu imenovati) silikonskih sisatih osoba...

I sad ostatak: tzv. jugoslavenski blues: moj otac je (bio) rodom Hercegovac, rođen usred Beograda (koje li ironije) jer je moj deda bio željezničar, pa su djeca - moj tata i dvije sestre rođene po cijeloj bivšoj Jugi, a baka je - kao relativno mlada udovica završila usred Travnika.

Poslije se pojavio rat. Unas. Unjih. U BeHa....

Pa se ta moja familija, koja se smatra(la) Bosancima, jer se rodila, odrasla i živjela usred Bosne (bez Ha) malo raspala po Junajtidjunjn, pa se vratila...

Zapravo nisam baš pratila njihov put, jer se oni, i kad su se nalazili usred naše Metropole iz nekog razloga nisu baš družili sa Dajđom (oliti mojim starim, ako sam dobro zapamtila što je on mojim bratićima i sestričnama), pa tako ni ja baš nisam u nekoj familijarnoj vezi s njima.

No da, tužno i žalosno. So far.

I sad kraj: kad netko spomene neki bend, stariji ili mlađi (a bilo ih je iz Travnika i Novog Travnika) - meni odmah zatitra srce. Možda je na teve i netko MOJ. Moja krv. Ufff..

Krv nije voda...