U trenutku kad vam (igrom slučaja) ostanu ograničena sredstva plaćanja postanete svjesni svake potrošene kune.

Mislim da bi svi mi trebali odlaziti po špeceraj sa nekom sumom keš love, a ne onim famoznim karticama koje provlačimo - potrošili samo na stvari koje su nam stvarno doma potrebne ili i na sve one điđi-miđi pizdarije koje nam, ruku na srce nisu trebale. Od šarenih teglica, vaza, ručnika, sportskih čarapa (pa ispadnu 95% pljastika i 5% pamuk, a ne obrnuto) do keksića (od kojih se samo debljamo) i televizora...

Ali, baš su bile na ultra dnevnom pospustu. Ma daj...

Tako sam i ja danas jaako šparno otišla u lokalni megastore jer sam na raspolaganju imala samo par kunića. Ili medvjedića (kako to lijepo objašnjava moje kumče).

I sad si ja razmišljam - da li će mi djeca (čitaj: dio djece koji smije jesti slatko + Guzda koji je skoro pa na razini desetogodišnjaka) jesti ako umjesto Nutelle kupim neki kvazi čokoladni namaz? Naravno da je ovaj drugi skoro pa duplo jefiniji od orginala, ali, ako ga ne pojedu (jer su naravno fine guzice navikle na fiinu kremicu), onda sam bacila pare niz vjetar ili uz vjetar.. Whatever...

Doduše, uspjela sam pronaći finu tjesteninu, isti okus kao (pre)skupa Barilla, a pošto je dućanski brend - cijena mu je skoro duplo jefinija. A ovi moji nemaju pojma što jedu.

A sve je vezano uz priču kako se u našem selu otvara ultra - mega jeftini mega dućan iz linije onih razvikanih jeftinih špeceraja sa kineskim, bugarskim i bosanskim namirnicama upitne kvalitete i datuma roka trajanja. Na onih postojećih tri - četiri. U kojima ima sve manje gužve kako se tope zalihe para i minusa na tekućem. Čekove više nitko neće.

I sad se svi pale kako će jeftino pazarit hranu. Ma moš mislit...

Ps. Na janjetinu smo lagano zakasnili jer smo čekali vozača do 18:00 sati, pa još sat i pol do Ogulina. No, Guzdu to nije uopće smetalo. Čovjek je već bio veseo kao i ostatak raje, pa se nisu zabrinjavali zbog gladnih pridošlica.