E pa sad - život sa LARRY-em oliti ĐUROM sve je samo ne dosadan.

Od one moje, u poljednje vrijeme često spominjane "Do nekidan nisam ni bila svijesna da mi je život idealan.." do trenutka kad mislim kako ću ipak i ja uspjeti prevladati strah od (egzotične) živine i kvalitetnije se družiti sa malom slatkom životinjicom zvanom Đuro ne prođe ni par minuta...

Osim što se Guzda dobro propitao i načitao o njezi, ponašanju i svemu što se mora znati o afričkom tvoru, što smo o tome pričali još od prošlog ljeta, ne može se reći da smo ga kupili napamet i nabrazaka, no osobno baš i nisam bila (ili rečeno - još uvijek nisam) spremna na neko živo stvorenje koje jede, kreće se, kaka, smrdi, gricka, skače....

Đuro je u posljednje vrijeme malo popizdio, pa sad grize i neustrašivog Guzdu i Nasljednika, a Mala i ja smo u još većem strahu. Đuro je dobio svoju "ljetnu" rezidenciju koje se ne bi posramio ni jedan omanji zoo, pa ne znam što mu je...

Naravno da se s njim igramo, puštamo ga po kući, dozvoljavamo da zavuče šlape i japanke iza kuhinjskih elemenata, pokušavamo ga maziti i sve što piše po preporukama ljudi s foruma za kućne ljubimce, blogovima i stručnoj literaturi...

Mišljenja smo da je ipak vrijeme za kastraciju, pa će se i njegovi (muški) hormoni smiriti, a i mi opustiti.

Pogotovo što se Guzda sprema na odlazak od kuće na više tjedana, pa sad u ljutnji spominjem da je vrijeme da si natovari na "službeno vozilo" (čitaj: stari Škodilak) i njegovu rezidenciju, pa nek i on i Đuro krenu na bauštelu.

Danas smo mu uspjeli navući i povodac, pa se gospodin zavlačio u tuje, travu, neke rupe od kanalizacije i sl. Sve u svemu - luda kuća...