Bilo planova ili ne, uvijek u vikend uđem relativno optimistično. Čovjek uvijek očekuje čuda.

Pa onda ako ostane doma i dobro se naspava, odmori, popere kuću od krova do tavana - nekako mu gorko u ustima što nije lumpao...

Kad pak lumpa - otpada ono gore. I u ponedjeljak se jedva izvuče iz kreveta i sav polomljen krene na posao. S podočnjacima. I mrzovoljan. Moj posao u ovo doba godine započinje još za mraka! Bljak.

Ovaj vikend, osim turbulencija, suza, tuge, ljutnje i svih negativnih emocija kojih se možete sjetiti, nije prošao tako (pre)strašno.

U subotu sam povadila sve knjige, očistila drvo, vratila knjige, poslagala neke nove predbožićne drangulije (ne volim prerano pretjerati, ali da se vidi da je Božić blizu), skinula prljave zavjese, promjenila posteljinu, oprala hrpu veša..

Navečer smo se čak i podružili s frendovima, šunkom starom 4 godine (bolja od nekih pršuta!), kuhanim vinom i domaćim sirom i prgicama i kolačem zvanim "Brzi Gonzales" (Rudarka ispekla kao poklon domaćinu koji obožava slatko)...

Danas smo se i odmarali, spavali, durili...

I sada odosmo u kazalište. Teatar Exit.

Pa kad si bolje razmislim - nije da živim učmalim životom.

Ha?