Znam da neki od vas čekaju priču o dijamantnom prstenu od 15.000 eura koji se kočeperio na mom prstu dobrih nekoliko minuta....i bi vraćen prodavaču....

Igrom slučaja (pisalo da je muzej dijamanata) uletili u radionicu/rezaonicu/prodavaonicu Coster Diamonds usred Amsterdama.

Mačka na ulazu se ispričavala (što u tom trenutku nismo baš skužili) kako nema vodiča, osim onog koji govori engleski. Poslije nam je tip lijepo objasnio da "naših" tamo ima, da kupuju čak i kešom i da smo mi, sve u svemu mala bogata zemlja, tako da oni imaju vodiča koji govori "našim" jezikom....ma moš mislit.

Ispričao vodič priču o kamenu, brušenju, bla bla....rezanje, briljanti...ma znate već sve... i ostavio nas usred dućana onako jadne pohabane...

Pa smo malo razgledavali. Vidim neki mali mićini kamenčić u tankom prstenu...i nedajvražedaspava...tražim da mi ga pokažu. Ma, i nije tako skup, nekoliko stotina eura...pih..

Onda smo se razbahatili i razgledavali malo skuplje, veće ili hrpu manjih briljanata...

Uglavnom, taj što se igrom slučaja našao na mom prstu je bio srkoz naokolo pun relativno malih briljantića, onako, u nekoliko redova....ma sve u svemu, zgledaj je ko biža..

Velim ja tipu: pa moje prijateljice s kojima idem na kavu nakon obilaska subotnjeg placa će misliti kako imam prsten kupljen na štandu...

I tako sam se ja vratila u svoj svijet...

Pokušala sam razmisliti da li me se nešto takvo dojmilo... osim što sam sve žive i mrtve (uključujući i vas) udavila ovom, za mene totalno egzotičnom pričom...mislim da se uopće ne palim na nešto takvo...

Ali zato onaj mali, za dvijesto i nešto eura...eee, taj je već bliže mom svijetu....