Neki ih zovu Cigani, neki ih tjeraju od sebe, neki ih pljuju, neki….

Oni su ipak, kako se to kaže: naša braća Romi.

Na ovaj post me ponukala jedna slika:

danas prolazih između rafinerije s jedne strane i željezare s druge strane ceste (naravno, u Sisku a gdje drugdje). Atmosfera izrazito zagađena aromatskim spojevima lakohlapećih ugljikovodika…oliti smradom u zraku. Željezara, nažalost radnika, ne radi, pa nema u zraku one fine prašine…no dobro, valjda sam vam dočarala lokaciju.

A po nogostupu ide mala Cigančica, lijepo šareno obučena, relativno čista (koliko sam ja uspjela vidjeti iz auta)..i veselo skakuće.

Sjetih se i naših jutarnjih Ciganki. Svaki utorak i petak prije nego smetlari odvezu smeće poharaju našim kantama. Doduše, na njih se ljutim jer mi rastrgaju vrećice u kanti, i ako ima viška, sve leti po ulici….od uložaka do igala…(onih dijabetičkih od Male, bdw koje koriste i narkomani).

Sjetih se i Hamze ili kako li se zove, koja nije imala pojma tko je Seve Nacionale, a također niti njezinih devetero (?) ili koliko djece…

U našem mjestu ima kvart s Ciganima. Oni gravitiraju jednoj osnovnoj školi, koju onda neki drugi izbjegavaju, pa voze djecu svakodnevno autom do druge škole. S jedne strane je to (kako kaže Nasljednik) jadno, s druge strane, sigurno mi ne bi bilo svejedno da li će moje dijete doći iz škole s žuticom (uši u kosi smo zaradili u jako «nobl» gostima usred metropole….i liječili dobrih pola godine….).

Toliko o Romima.