A sad opet malo o Dubrovniku. No da, zapravo Grad i nije bitan. Sletiti na aerodrom, uvaliti se u tahija, po razgovoru nas unutra ili čak prije nego što smo ušli frajer na procjenio kao grupu kolega na služenom putu (što i jesmo)...i lijepo nas vozi u naš deluhe hotel. Pred hotelom: «Oh oprostite, nisam uključio tahimetar..» I šta sad??? Naravno, cifra poprijeko....
Pošto nisam bila sama, pošto se moji kolege – frajeri i gentelmani zgroze kad se ja raspizdim nad nekom pizdarijom onim tipično ženskim cicijaškim stilom...ja sam šutila....i naravno, sve smo to lijepo platiti...uz račun, žig i potpis.

E sad, pitanje??? Zapravo smo trebali izaći, poslati frajera u p.m. i NE platiti mu, pošto se na početku nismo dogovorili da li cijena ide ili ne preko taximetra, jel tako??

Svugdje u svijetu te lijepo pitaju ili ukljuće taximetar.....

A o cijenama da ne govorimo. Pošto smo tamo bili za ovog posljednjeg potopa...odvezli smo se onih nekih par minutica vožnje od hotela do naše radne lokacije...i to nam je frajer naplatio 50 kn...molim???

Nekidan na tv su se u jednoj emisiji zagrebački taxisti uvrijedili kad im je Anđa lijepo objasnila koliko jedna noćna vožnja po Ljubljani košta...a ovi naši jaaadni...

Ps. Kao rođena Zagrepčanka, sjela u taxi jedan jedini put u životu. Kod nas doma je stav da se taxijem ide samo ako si na umoru.....a nema hitne. A i onda dvaput razmisliš....a moju nisu tako škrti, da ne bi bilo zabune...