Fora iz Finske

(by anna)

Danas sam listala svoj dnevnik iz 2001 godine. Konkretno čitala sam šta sam napisala vezano za Valentinovo. I između ostalog sam napisala kako se osjećam patetično gledajući zaljubljene parove i kako se osjećam tužno što nemam nikoga da mi pokloni neki cvijet...i kao tad sam se zarekla i kad nađem tu neku ljubav svog života iz solidarnosti prema toj patetičnoj meni iz 2001 godine iz inata neću slaviti Valentinovo. I stvarno. Koliko iduće godine, bila sam sa tom ljubavi mog života i idućih pet, šest godina smo stvarno i ignorisali Valentinovo. Živa istina. Imali smo neke naše datume koje smo slavili i to mi se činilo normalno. Tu sam praksu ignorisanja Valentinova sprovodila i kad sam ponovo solo postala. Tad mi je pogotovo smisao Valentinova izgubljen, ali dobro.

Onda je jučer Rossa došla sa informacijom kako raja u Finskoj proslavlja Valentinovo. Za njih je to prije svega prijateljski praznik. Na taj dan skupe se prijatelji i izađu van i proslave Valentinovo prijateljski. I nama se svidi ta ideja, manje je diskriminirajuća u startu. Ako i nemaš momka u tom momentu, imaš sigurno par prijatelja koje voliš i koji te vole. I tako smo nas četiri izašle sinoć. Odemo u novootvoreni bar koji je stvarno super. Počevši od ambijenta, ljubaznih konobara, Chardonnaya kojeg sam popila, tete u koktel haljini koja je pjevala „Stand by me“, vrlo fensi i vrlo cool. Dok Rossa nije zatražila jelovnik i ljubazni konobar joj predložio sushi ili vegeterijansku kuhinju. Kad je ona u pitanju, ne znam koja opcija je gora....samo smo se nasmijale i pogledale (mada bih dala ne znam šta na svijetu da vidim nju kako jede nešto vegeterijansko :) Tako da smo ostavile fensi mjesto, potrpale se u auto i otišle po dvije pizze (al` prave bosanske, sa kajmakom i suhim mesom) koje smo smazale u autu. Toliko o romantici. Parkiramo gdje i svi koji dođu tako po pizze i koji jedu tako u autu i skužimo zaljubljeni par koji se ljubi. On džentlmenski sjedeći na betonskom zidiću i zaklanjajući nju svojim kaputom. Mi smo jele i gledale kao četiri voajera taj par čekajući da vidimo hoće li se „uzeti“ komentarišući kako im se da sjediti na hladnoći i na tom mjestu gdje ih farovi automobila osvjetljavaju svakih pet minuta...da bismo zaključile da smo sigurno sve četiri u nekom momentu u svom životu bile na mjestu tog para...Ljubav, ljubav....

I onda sam odlučila da sa idućom ljubavi svoga života obavezno slavim Valentinovo. Jer ljubav kao ljubav je toliko rijetka i teško uhvatljiva i kad si u situaciji da kažeš da voliš nekoga i da taj neko voli tebe onda to i treba slaviti. Pa makar i bilo komercijalno.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.