![]() |
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
blog ce se sam kroz postove opisivati...
blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo
Ko smo
Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?
Anna o Rossi:
Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.
Rossa o Anni:
Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.
Šta smo:
Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...
Mail:
rossa.und.anna@gmail.com
spaja Razum & Osjećaje
(by anna)
Eto, pomislili bi da cu pisati o Valentinovu, ali necu...taj praznik ignorisem godinama...iz ciste navike, ne predstavlja mi nista bitno u zivotu...danas mi je majka jedne ucenice cestitala Valentinovo. I ja sam njoj. I sto se mene tice, moze ostati na tome...
Necu pisati ni o ugradnji americkog plakara u nas hodnik koja je u toku, trudicu se i tu da ignorisem buku, prasinu, rezanje, piljenje...zamisljam finalni proizvod u kritsko zutoj boji....
Pisacu o dva filma koja su me se dojmila. I koja sam gledala u razmaku od tri dana. Prvi je Volver, Pedra Almodovara

a drugi je Babel, Alejandro Gonzalez Innarrita.

Oba su me odusevila, svaki na svoj nacin i oba filma su jako kompleksna. U oba filma su ispricane tako duboke price da ih pusti opisi ne bi mogli tako jednostavno opisati. U Volveru, gledala sam Penelope za koju kazu da je odigrala ulogu svoga zivota. Slazem se. U biti, nisam je voljela kao glumicu (iz ciste ljubomore, jer je hodala sa svakim dobrim frajerom iz Hollywooda) sve do ovog filma. Tako je toplo i ljudski odigrala lik Raimunde...gledajuci, shvatas da nikada ne treba zaliti nad svojim zivotom nego treba hrabro ici dalje, koracati koliko god da boli. Opcenito, film se vrti oko jako teske teme, incesta. Medjutim, tu se jos govori i o tri generacije zena, duhovima proslosti sa kojima su se suocile i o kojima su progovorile, te o duhovima ciju sudbinu tek treba rjesavati. Sve je tako puno boje, muzike, ritma, humora, crnog humora, obicaja i tradicije...natjera te da pogledas u samog sebe.

Tako sam shvatila kako sam se posljednjih mjeseci jako udaljila od svoje mame. I svjesno i nesvjesno. Kad sam dosla kuci poslije filma, prvo sam je zagrlila. I tako jedno vrijeme smo stajale, da bi ona rekla, „Kuku meni, da necu umrijeti?“ Udaljila sam se od svih zapravo...
A sinoc sam gledala Babel. Ostavio me bez rijeci, slicno kao i 21 gram, samo sto kao tamo prelazi nisu iz proslosti u sadasnjost ili buducnost, vec iz Amerike u Maroko, pa u Tokijo, pa u Mexico. Jako dobro ispricano, pokazao mi je kako zapravo slabo komuniciramo izmedju sebe, da ljudi nemaju ni pola sekunde strpljenja da saslusaju druge, a kamoli da im pomognu ...a da ne govorimo o tome kako je dovoljno da si druge boje koze pa da si automatski zigosan kao terorista ili kao ilegalac...Pokazao je kako mozes biti sam u milionskom gradu, kako mozemo svi biti gluhi kad trebamo cuti nekoga....

Iskreno, prije bih izabrala da zivim u onoj marokanskoj pustari nego u onom japanskom ludilu...Svijet jeste postao globalno selo, ali sva ta silna cuda tehnike nam nisu ni jedne jedine sekunde olaksala komunikaciju. Cak sta vise, cini mi se da je zid izmedju pojedinca i drustva, sve veci. U svim kulturama.
I za kraj, ipak malo nade, Penelope Cruz i pjesma Volver...
Ma djaba, stisne mi se u grlu, svaki put kad je cujem...
Iskreno, navijam za nju da dobije Oscara za najbolju zensku ulogu a Babel da dobije Oscara za najbolji film...