U mom gradu živi jedna djevojka. Cura koja vikendom spava do 14 sati, cura koja komplicira oko svake pojedine sitnice, i da, cura koja je nekim slučajem jedna od mojih najboljih prijateljica... Danas sam htjela pisati o prijateljstvu općenito- o tome kako je to katkad najteži a katkad najljepši osjećaj na svijetu, ali danas je T***** napravila nešto zbog čega sam vrlo vrlo vrlo ponosna na nju pa joj imam potrebu psvetiti post. Kao što sam prije navela, ona je jedna od najtežih osoba na svijetu. Kladim se da je Luju 14. trebalo manje vremena da se sredi nego njoj. Još jedna "grozna" osobina: ta djevojka se vječno pita "šta bi bilo kad bi bilo" i sve mora kalkulirati unaprijed jer "možda ispadnem napadna, možda budem dosadna, možda možda možda...". Definitivno osoba koja i najstrpljivije može dovesti do živčanog sloma. Ona i najljepšu stvar može pretvoriti u nešto divno optimistično: "100 % mu se ne sviđam" (sekundu nakon što ju je zvao na cugu), "grozno izgledam" (nakon dva sata šminkanja), itd itd itd. Ona će vam najoštrije govoriti o patetici, a onda će se u kinu rasplakati na umjetnički španjolski film kao kišna godina. Ona će reći kako obožava Blue, a minutu kasnije će ih sprdati i crkavati od smijeha na njihove besmislene tekstove.
Kada sam joj rekla da pišem postić o njoj rekla mi je da ne nabacim neku izlizanu rečenicu tipa:ona je stvarno draga osoba i privržena prijateljica, i evo, neću to napisati! Zadovoljna?! Ali moram tekst zaključiti nekom patetičnom izjavom. Možda da se klonite T***** jer ćete konstantno imati grčeve od smijeha i jer ćete se naviknuti na to da su svi ljudi oko vas zgodni i pametni kao ona? Znate, lijepo je probuditi se ujutro i znati da imate takvu osobu kao prijateljicu. Lijepo je općenito znati da negdje na svijetu postoje ljudi kao ona... :)
P.S. M**, ako ovo čitaš, sljedeći post je tvoj!
|