O krizi demokracije (pojednostavljeni prikaz)
|
Demokracija je, najjednostavnije rečeno, vladavina naroda. Ona može biti izravna i neizravna (izabiranje predstavnika). Izravna demokracija predstavlja model u kojem svi pripadnici naroda, ili bolje državljani države, odlučuju o svim važnijim pitanjima (ili čak svim pitanjima). Iz očitih razloga taj model nije nikad zaživio osim u malenim gradovima (ili plemenima)/državama. Prvi razlog tomu je da bi preveliki broj ljudi, mišljenja i interesa u donošenju pojedinačne odluke doveo do takve sporosti, zamršenosti i skupoće donošenja odluka da takav sustav uopće ne bi bio upotrebljiv. Druga skupina razloga može se izvući iz riječi Josepha Schumpetera da većina ljudi većinu vremena nema jasnih stavova ili ti stavovi nisu dovoljno inteligentni. Nijedan političar to naravno ne bi rekao na glas, ali svaki to misli. Radije bi to rekao obrnuto: vladati trebaju najsposobniji. Ubrzo se je kao vladajuća forma demokratskog poretka nametnula demokracija putem predstavnika. Kad se razvila do razine da pravo glasa imaju svi državljani (znači, pravo glasa su trebale dobiti žene, druge rase..., a nije smjelo biti ni ropstva), počelo se govoriti o liberalnoj demokraciji kakvu danas poznajemo u razvijenom svijetu. Uspoređujući takvu vladavinu naroda u usporedbi s nekim drugim poznatim oblicima vladavine poput razno-raznih oblika oligarhija i autokracija, čini se jedinom pravednom i ispravnom. Parafrazirati ću čestu izreku naših političara i reći da demokracija nema alternative. Možda je to zaista tako, ali ako i je, to samo znači da nema boljeg poretka, a ne i da je taj poredak dobar. Možda samo najmanje loš. Par riječi o funkcioniranju, iako to svi znaju. Dakle, narod izlazi na izbore i bira svoje predstavnike. Ti predstavnici tada vladaju u ime naroda kroz određeno razdoblje do sljedećih izbora. Naravno, ne dobije svatko svog predstavnika. Neki predstavnici neće biti izabrani zbog nedovoljnog broja glasova. Neki će biti izabrani, ali u tom predstavničkom tijelu neće imati dovoljnu moć, jer će neki drugi izabrani predstavnici unutar svoje grupe imati koncentraciju moći. Može se reći da će veće, homogene glasačke grupe imati veću (ili čak apsolutnu) moć, u odnosu na manje grupe, zato što će njihovi predstavnici biti na vlasti. Možda najbolji termin za opisivanje ove situacije je 'teror većine', za razliku od 'terora manjine' prisutnom u oligarhijama i autokracijama. Teror većine nije fer, nije jednako vrijedno mišljenje svih, nečije će biti i potpuno zanemareno, ali kako ipak vlada mišljenje većine, puno je više fer od alternativne situacije. Vjerujem da je to glavni razlog zbog kojeg se demokraciju smatran najboljim društvenim poretkom. Kad bih ipak želio izdvojiti osnovne probleme takvog poretka, izdvojio: problem izbora i problem vladanja. Problem izbora Problem izbora proizlazi iz onoga što je rekao Schumpeter: mnoštvo jednostavno najčešće ne zna dovoljno o problemu. Ne bih se mogao složiti s njegovom izjavom da su stavovi većine ljudi glupi jer bi iz toga moglo proizaći da je većina ljudi glupa. Prije bih kao problem uočio da se stavovima ljudi da manipulirati. O tome sam svojedobno opširno pisao u sagi O gospodarima svijeta, a posebno u njenom petom dijelu: Proizvodnja pristanka. Korištenjem sredstava masovnog komuniciranja ljudima se danas može manipulirati do razine u kojoj oni pomisle da je to što su predložili njihova ideja. (TBF: «a kad pitaju ljude za mišljenja i uputstva oni nisu ni svjesni da im stavljaju odgovore u usta») Uzmite samo kako milijuni Amerikanaca još uvijek vjeruju da je rat u Iraku imao za svrhu obranu demokratskog poretka u Americi. Strašno. Slikoviti primjer mi je danas dao prijatelj Hate: «U mom gradu je na lokalne izbore izašao jedan lokalni mesar. Nikada u životu se nije bavio politikom i općenito je čovjek slabih sposobnosti osim u svojoj struci. No on je par dana prije izbora napravio veliku feštu i ispekao dva vola koja je besplatno podijelio. To je bilo dovoljno da, sa svojom grupicom, osvoji 3 glasa u gradskom vijeću». Iako krajnje pojednostavljeno, pogodio je bit. Hate smatra da čitav izborni sustav nije dobar i da bi ga trebalo korjenito mijenjati. Ne želim krasti njegove ideje jer je on sasvim dovoljno rječit, a nadam se da će ih sam izložiti. Recimo samo da smatra da svačije mišljenje ne bi trebalo isto vrijediti. Nadam se da će odlučiti javno izložiti taj svoj sustav da svi možemo vidjeti njegove koncepte. Ne ulazeći dublje u njegove zamisli, recimo samo da se slažem s njime da je potpuno neprihvatljivo to što stranke osvajaju velik broj zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru, a da pritom imaju mali broj prepoznatljivih ljudi. Ostali su prošli po inerciji, jer kad glasujete za listu, vjerojatno to činite radi neke prepoznatljive osobe na njoj, a ući će i neka druga kojoj ni ime ne znate. Da i ne govorimo o situaciji u kojoj vam je prvi na listi političar A koji vam je super, a drugi političar B koji vam je nesimpatičan. Vi za ovoga pod B nikada ne biste glasali, ali ako vam je pozitivizam političara A jak, glasat ćete za njega i time možda omogućiti i političaru B ulazak iako to ne biste htjeli. Dalo bi se puno diskutirati i o posebnim listama za manjine, dijasporu, o veličini izbornih jedinica i udjelu njihovih predstavnika u vlasti i još mnogo toga. No neću jer vjerujem da su svi svjesni tih situacija kojima se namjerno ograničava vladavina naroda ili teror većine, kako vam je draže. Problem vladanja Usporedio bih u kratko državu s korporacijom (dioničkim društvom i to u našem modelu). Dakle, u državi glasači na izborima izabiru svoje predstavnike. Ti predstavnici, ako budu izabrani (skupe dovoljno glasova), ulaze u parlament. Zatim parlament izabire vladu (izvršnu vlast). Vlada je za svoj rad odgovorna parlamentu. Ukoliko parlament nije zadovoljan njenim radom, izglasava joj nepovjerenje i vlada pada. U korporaciji dionička skupština (znači svi vlasnici poduzeća) izabire nadzorni odbor. Nadzorni odbor potom imenuje upravu. Ukoliko uprava ne radi kako treba, nadzorni odbor je smjenjuje. Primjećujete sličnosti? Dioničari su u sličnoj poziciji kao i glasači na izborima. Oni izabiru neke druge koji će vladati u ime njih. Pritom pretpostavimo da u toj korporaciji dioničara ima jako puno i da nema velikih dioničara sa značajnim utjecajem (da bi sličnost bila veća). Ako i ima velikih dioničara, oni bi bili usporedivi s velikim relativno homogenim glasačkim skupinama kao što je to primjerice desno glasačko tijelo. U toj situaciji običan mali dioničar ne zna previše o tome što poduzeće radi. On zna samo javno dostupne informacije. Primjerice recimo da vi ovih dana imate jednu dionicu Plive. Što biste vi više znali o Plivi nego ja koji nemam dionicu? Možda nešto, možda ništa, a možda i manje (ovisno o tome pratite što se događa s Plivom više, jednako ili manje od mene). A vi ste vlasnik (imate dionicu), a ja nisam. Nije li to pomalo čudno? Ista je stvar i u državi. Što mi znamo o funkcioniranju vlasti? Uglavnom, samo ono što nam kažu ili što greškom procuri. Isto ono što može znati i primjerice državljanin Malezije koji dobro prati događanja kod nas, a nije glasač i zapravo ga se previše ne dotiču odluke naše vlasti. Aha, znači u državi, kao i u poduzećima (u kojima je vlasništvo odijeljeno od upravljanja), postoji problem agenture! Političari na vlasti su u vrlo sličnoj poziciji kao menadžeri koji upravljaju korporacijama. Te vladavine jednih i drugih obilježavaju tri važne činjenice i to: oportunističko ponašanje, asimetrija moći i asimetrija informacija. Problem oportunističkog ponašanja najlakše se može objasniti starom izrekom: prilika čini lopova. Može li se očekivati da menadžer u nekoj velikoj firmi neće zaposliti svoju nezaposlenu ženu ili bratića iako možda postoje i nešto bolji kandidati? Ili da neće iskoristiti priliku i otići na kakvo besplatno putovanje i bez da za to postoji potreba? Ili da si neće isplatiti veliku plaću, ako poduzeće ima novaca, iako je realno svjestan da to baš i ne zaslužuje i da je to novac koji 'otima' vlasnicima? Ta prilika zapravo predstavlja asimetriju moći. On to može, a netko tko nije u poziciji moći ne može. Potpuno je isto i s vlašću u državi. Demokratski je izabrana i jedino o čemu bi trebala brinuti je korist (dobrobit) glasača, no zasigurno prilika učini lopova pa velika većina pojedinaca taj položaj koristi i za poboljšanje svog osobnog položaja, ili položaja svoje uske interesne skupine (npr stranke). Takvo oportunističko ponašanje im omogućava asimetrija informacija. Naime, mi kao glasači nemamo ni približno dobar uvid u to što oni rade u naše ime. Vlada potpuna netransparentnost i pokazuje se samo ono što se želi ili mora pokazati. Kao što poduzeće pokazuje svoje poslovanje vlasnicima kroz financijske izvještaje. A jedan mudar čovjek mi je nedavno rekao da su financijski izvještaju kao CV (životopis): uljepšana i korisniku prilagođena slika stvari. Čak ni famozna revizija tome ne može doskočiti u dovoljnoj mjeri i zato je u takvoj krizi na svjetskoj razini. A vlast u državi zapravo i nema prave revizije. Samo izbore svakih par godina. Ukoliko i dođe do smjene, na vlast dolaze drugi i ponovno se ponašaju oportunistički. Da sumiram, izabrani predstavnici naroda u vlasti znaju više od ostalih, imaju više moći od ostalih i zbog svoje ljudske prirode skloni su oportunističkom ponašanju. Kad sve to uzmemo u obzir, možemo li uopće o demokraciji govoriti kao o vladavini naroda? Zapravo vladaju pojedinci koji su izabrani ali pod velikim utjecajem svega što se danas zna u marketingu i PR-u. Vladaju nad onima koji su ih izabrali ne dajući potpune informacije ni kako ni zašto nešto čine. Zapravo nije riječ o teroru većine, nego i dalje o teroru manjine ili čak o oligarhiji. Nekolicina izabranih predstavnika radi skoro što god želi. Vladavina naroda? Hm, hm... Rock Roll UPDATE Hate je progovorio. Njegove ideje glede izbora pročitajte ovdje. |
