(Za laike koji to žele i ostati. Ostalima je bolje da se prihvate stručne literature.)
(Svjestan sam da je ovaj post predug za blogerska mjerila. Htio sam ga izlomiti u dva posta, ali nisam mogao, a da ne riskiram gubljenje čitateljske niti. Isprike izmaltretiranima.)
Nastanak potrebe za novcem seže još u vrijeme prvobitne zajednice. Konkretnije u vrijeme kad su ekonomsko-plemenske zajednice počele proizvoditi više određene vrste dobara nego što im je bilo potrebno za potrošnju. Do tada novac nije bio potreban. Nije bilo ni razmjene. Sve što se uspjelo proizvesti, potrošilo se. Kako su rasla ljudska znanja i poboljšavala se oruđa korištena u lovu, ratarstvu i stočarstvu, počeo se pojavljivati određeni višak korisnih dobara. Plemenske zajednice su tada te viškove počele međusobno zamjenjivati. Tako je primjerice jedna plemenska zajednica mogla zamijeniti višak proizvedenog jestivog bilja za prijeko im potrebne štavljene kože druge zajednice i obratno. Radilo se je o robno-robnoj razmjeni.
Ta je robno-robna razmjena bila sjajna i svima je koristila, ali je znala biti jako složena. Primjerice, plemenska zajednica A ima višak koža koje trebaju plemenskoj zajednici B, a ova ima višak kukuruza. No, zajednica A ne treba kukuruz, ili barem ne toliko kukuruza, već želi nakit od školjaka koji proizvodi zajednica C. A zajednica C je voljna mijenjati nakit za živu stoku, a ne za kukuruz. Uglavnom, zatvaranje kruga potreba i želja u robno-robnoj razmjeni je bilo iznimno teško i često je zahtijevalo nekoliko koraka dok se nije došlo do željenog dobra.
Nekako u to vrijeme, samo po sebi, u različitim dijelovima svijeta, različite su robe postajale nekako radije primljene u razmjeni. Primjerice, negdje su shvatili da se koža da lakše mijenjati za drugu robu. Pa su počeli sav svoj višak mijenjati za kožu i onda kožu mijenjati za ono što su trebali. Kad su tu praktičnu spoznaju prihvatila i ostala plemena u njihovoj okolici, kože su postale novac. I to robni (ili naturalni) novac. Negdje drugdje su to možda bile školjke ili kovine. Upotreba robnog novca nevjerojatno je olakšavala razmjenu. Više nije bilo potrebno tražiti nekog tko traži ono što mi imamo, a ima ono što mi tražimo. Višak se je mijenjao za robni novac, a njega potom za ono što smo trebali (znajući da će drugi sudionici prihvatiti taj robni novac kao sredstvo plaćanja).
Korištenje novca nije bilo vezano samo na sredstvo plaćanja. Korišten je i kao mjera vrijednosti. Naime, sada više nije bilo potrebno znati međusobne omjere vrijednosti različitih roba, nego samo vrijednost svake od njih prema novcu. Primjerice, prije je trebalo znati koliko se školjki može dobiti za vreću kukuruza, ili drveni stolac, ili koliko kukuruza je potrebno za jednu goveđu kožu. Možete misliti koliko je to bilo složeno s primjerice 30 vrsta robe. Novac je to pojednostavio: vrijednost svake robe se mjerila samo prema njemu. Još jedna važna funkcija novca ubrzo je postala (ili je bila otpočetka) funkcija gomilanja vrijednosti. Kao što su prije pohranjivali višak proizvedenih dobara za kasnije korištenje, tako su sada počeli pohranjivati onu robu koja je predstavljala novac. Zanimljivo je to sto što to više nije bilo pohranjivanje za kasniju upotrebu (kao što se sijeno za stoku pohranjivalo za zimu), nego za kasniju razmjenu. Novac se počeo gomilati i predstavljati bogatstvo sam po sebi neovisno o uporabnoj vrijednosti.
No klasični robni novac je imao i svoje mane. Uzmimo primjerice kože, bile su velikih dimenzija i nezgodne za prenošenje, neujednačene kvalitete, kvarile su se (npr. ako su bile pohranjene na vlazi) i prilično velike vrijednosti (Kad ste htjeli mijenjati nešto što vrijedi manje nego koža, imali ste problem jer se koža nije mogla samo tako dijeliti (jer djelići kože ne vrijede koliko i cijela koža).). Zbog svih navedenih razloga, ulogu novca su polako počele preuzimati plemenite kovine i to poglavito zlato i srebro. Prednosti zlata i srebra očitovale su se kroz malu težinu, veliku vrijednost, prenosivost, djeljivost, homogenost i trajnost. Znači, omogućavale su sve ono što primjerice kože i školjke nisu mogle. Zlato (i srebro, ali kako je zlato povijesno uglavnom dominiralo kao sredstvo plaćanja, govorit ću o zlatu) se koristilo kao sredstvo plaćanja tako što se na licu mjesta vagalo (nije još bilo kovanica). Riječ je o takozvanom penzatorijskom sustavu plaćanja.
Tako je to išlo dok vladari nisu počeli kovati zlato i na te kovane djeliće stavljati svoj žig. Taj je žig jamčio vrijednost (težinu i sastav) kovanice. To je značilo kraj penzatorijskog sustava i novac se umjesto vaganja počeo brojati. No i dalje je bila riječ o punovrijednom novcu. To se je počelo mijenjati kad su vladari našli načina da zarađuju na novcu. Počeli su kovanice «onečišćivati» drugim, manje vrijednim kovinama. Primjerice, ukoliko bi u kovanice stavili 10% bakra, uštedjeli bi 10% zlata. A novčić je i dalje vrijedio kao i prije jer mu je vrijednost bila određena oznakom na kovanici, a ne težinom zlata u njoj. Time započinje era simboličnog novca tj. novca koji nije pune vrijednosti.
[digresija] Drugi lukavi način na koji su zarađivali vladari bio je taj što su naplaćivali kovanje. Kako znamo da je zlato meka kovina, s vremenom su se kovanice izlizale. Vladari su stoga propisali da se taj izlizani novac mora dati prekovati. Kovati su, naravno, smjeli samo oni. Istina je da se kovanjem jedan manji dio uvijek izgubi, ali oni nisu naplaćivali samo toliko. Zabilježeni su slučajevi da se je 3 stara novčića zamjenjivalo za dva nova. Nije teško izračunati da se tako kovanje novca naplaćivalo čak 30%. [/digresija]
Miješanje zlata s jeftinijim kovinama bez gubitka vrijednosti nije jedina manifestacija simboličkog novca. Meni je još zanimljiviji podatak da su u nekim dijelovima Rusije, umjesto s cijelim kožama, trovali s komadićima žigosane kože i krzna. Svaki je taj žigosani komadić predstavljao cijelu kožu. Time se je izbjeglo probleme nezgrapnosti kože i krzna kao novca. Navodno je na nekim prostorima ta praksa nastavljena sve do kraja 17. stoljeća.
Sada možemo pokušati sagledati ulogu banaka u cijeloj priči. U vremenima bez lokota i brava na vratima, nije bilo mudro držati doma veće količine novca (kao što nije ni danas, ili je, kako vam je gušt). Taj se je novac deponirao u bankama. Kao dokaz da je novac deponiran (pohranjen), banka je izdavala papiriće s oznakom banke i vrijednosti depozita. Ti su papirići nazvani banknote. Kada je čovjek koji je u banci želio nešto kupiti, odlazio je u banku, zamijenio banknotu za novac i otišao u kupnju. Onaj koji je od njega dobio novac (prodavač) vjerojatno je i sam taj dobiveni novac odnosio u banku. Kako bi smanjili bespotrebno kompliciranje, umjesto odlazaka u banku, trgovali su banknotama (koje su naravno morale biti «a vista» (na donosioca) da bi se to moglo). I eto nam novčanica, simboličkog novca koji predstavlja «pravi» novac pohranjen u banci.
Tu sad možemo primijetiti dva fenomena. Prvi je običaj banaka da izdaje kredite u banknotama za koje nije imala pokrića (vrlo slično čeku bez pokrića). Sve bi bilo OK ako nije bilo masovnih zahtjeva za unovčenjem banknota. Ukoliko se je to dogodilo, banka ne bi mogla unovčiti sve banknote pa bi bankrotirala. Jako puno ih je nestalo tako. Nije to nepoznat slučaj ni danas. Svaka banka bi bila vrlo ugrožena ukoliko bi u javnost došao glas o njenom posrtanju, pa bi štediše masovno posegnule unovčiti svoje depozite (tu sad govorimo u unovčavanju depozitnog novca u papirnati, a ne papirnatog u zlatni, ali princip je isti). Uostalom svi se sjećamo panike u primjerice Riječkoj banci nakon obznane kiksa dilera Nodila.
Drugi fenomen vezuje se uz novonastalu mogućnost da se plasira više papirnatog novca nego što ima zaliha. Prevelika količina novca na tržištu dovodi do inflacije. Sad je vrijeme da se suočimo s jednom od najstrože čuvanih tajni: nema inflacije ako nema previše novca u opticaju. Drugim riječima, svaka država može spriječiti inflaciju. Samo treba spriječiti povećanje količine novca ili je čak i smanjiti. Problem nastaje zbog nuspojava, ali to je druga priča. Kod zlatnog novca problemi s inflacijom nisu postojali. Zlato postoji u ograničenim količinama i nije bilo preplavljivanja. No, ako je do njega i došlo, cijena novca je pala, ali je automatski dolazilo do izjednačavanja (uvijek ga se moglo prekovati pa ga primjerice zamijeniti za valutu neke zemlje u kojoj ga nema previše i time smanjiti opticaj).
Kako je zlato bilo rijetko i skupo, te nije više moglo pratiti gospodarski rast (premalo novca u opticaju sprečava rast), sve je više izbjegavana njegova uloga novca pune vrijednosti koji se može dobiti u zamjenu za novčanice. To je postalo i općeprihvaćeno potpisivanjem jednog slavnog međunarodnog monetarnog sporazuma nešto prije kraja 2. svjetskog rata u Bretton Woodsu. U kratko, tim je sporazumom dogovoreno da se vrijednost američkog Dolara vezuje uz zlato, a vrijednost svih ostalih «važnih» valuta vezuje uz Dolar. Tako je to i bilo nekih 30-ak godina dok SAD nisu odustale od vezivanja svoje valute za zlato što je značilo i kraj sporazuma. Od tada se novac «ne vezuje uz ništa». Naravno, priroda novca je veoma složena i ovo bi mogla ispasti jako glupa izjava kad bi bila krivo tumačena. Izjava znači samo da se iza novčanica više ne krije nikakav punovrijedan novac. Neću ni pokušati objašnjavati kako se sada formira vrijednost novca jer bi to bilo jako prekomplicirano za blogerske razmjere.
Teško je shvatljiva činjenica da primjerice novčanica od 1000 kn vrijedi 100 puta više nego novčanica od 10 kn, a da su napravljene od prilično sličnog komada papira. To je pravi pokazatelj simbolike aktualnog papirnog novca. Cijela zbrka je još i veća ako pokušamo shvatiti depozitni (ili žiralni novac). Ne znam točan podatak (i ne znam postoji li uopće), ali prema procjenama, preko 75% (prema nekima čak preko 90%) svih novčanih transakcija se obavlja bezgotovinski. Sve ovo što mi dižemo na banci pa dajemo u trgovinama je zapravo sitniš. Velike cifre nikada ne vide gotovine. Štoviše, svaka država ima višestruko novca u opticaju nego što ima naštampanih novčanica. Plaćanje se obavlja prijebojima na računima.
Gledano sa aspekta mene, ili bilo kog drugog običnog čovjeka sa ceste, novčanice su zaista sve manje potrebne. Plaća nam se isplaćuje na žiro račun. Mi sa sobom nosimo jedan mali komadić plastike sličniji džepnom kalendaru nego primjerice koži ili zlatu i provlačimo ga kroz aparatiće koji nam s njega skidaju vrijednost. Može proći mjesec dana i potrošiti se plaća, a da se papirni novac ne uzme u ruku. Gotovina nam je još potrebna samo za plaćanje na pazarima ili na kioscima s novinama, svugdje drugdje možemo nositi svoj komadić plastike, koji, bdw, izgleda prilično slično ( :-))) ) kad je na njemu plaća i kad na njemu nema ničega – da i ne govorimo da na njemu može biti dug u vrijednosti npr. plaće.
Koji je slijedeći korak u evoluciji novca? Potpuno ukidanje gotovine? Hoćemo li doživjeti dan kad će ukinuti bankomate i proglasiti nezamjenjivost depozinog novca za papirnati novac (kao što su svojedobno proglasili nezamjenjivost papirnatog za zlatni)? Ili čak ukidanje i popularnih komadića plastike te njihovo zamjenjivanje nekim novim oblikom plaćanja? Hoće li doći do potpunog ukidanja novca? Vjerujem da bi takav scenarij bio znak konačnog sloma društveno-ekonomskog sustava kakvog poznajemo i nastanak ili a) pravednog društva u kojem svatko ima koliko mu treba, a radi koliko može (zvuči poznato? :-)) ), ili b) apsolutističkog društva u kojem ljudi za svoj rad dobivaju samo osnovno potrebno za preživljavanje (čitaj: novi oblik robovlasničkog poretka). U svakom slučaju, ljudima će za jedno par desetaka ili stotina godina biti jako zanimljivo promatrati daljnje jačanje simbolike vrijednosti koja vlada svijetom.
Rock Roll
|
