O umu, emocijama i intuiciji
|
Ja nemam pojma o medicini. Još manje znam o neurologiji. Nisam se posebno duboko bavio ni filozofijom uma. Ipak, ovo je Hrvatska, zemlja u kojoj su vladajuće strukture prepune liječnika i u kojoj vozači kamiona postaju vlasnici i direktori korporacija. Stoga, u ovoj «zemlji prilika», ni mene apsolutna nekompetencija neće spriječiti u pisanju o funkcioniranju mozga. Dakle, uzmimo da je mozak jedan ultra-složeni biološki mehanizam, ili možda kompjuter. Uz pomoć neurona bla-bla-bla input se pretvara u output. Neka mi stručnjaci ne zamjere, ali vjerujem da je sav dosadašnji napredak u razumijevanju mozga, ma koliko značajan bio, nije učinio više od grebanja po površini. Zbog toga sam se sklon prikloniti teoretičarima koji se zalažu za «princip crne kutije» u pokušajima razumijevanja mozga. Taj princip (ili filozofija) nam zagovara tvrdnju da će se mozak shvatiti kad se u potpunosti definiraju inputi i outputi, a prema pokušajima shvaćanja strukture, mehanizama i dinamike mozga izražavaju radikalnu skeptičnost. Možda zaista nije nužno poznavati tehničku stranu funkcioniranja mozga da bi se shvatilo njegovu prirodu. Banalna usporedba: nije nužno detaljno poznavati tehnološki ustroj automobila da bi ga se moglo prilično dobro i sigurno voziti. Za ovaj post mi je potpuno nezanimljiva kibernetska funkcija mozga u upravljanju ljudskim tijelom. Zanima me samo i isključivo razum – znači um, a ne kibernetika. A um se često dijeli na svjesni i nesvjesni dio. Još od vremena Sigmunda Freuda, a možda i od mnogo ranije, poznato je da je nesvjesni dio uma mnogo veći nego svjesni. Mogli bismo zaključiti da um podliježe tzv. «efektu ledenjaka» (ne znam koristi li se taj pojam filozofiji uma, ali jako je prikladan).
Osobno sam sklon misaone (kognitivne) procese podijeliti na analitičko/racionalne, emotivne i intuitivne. Ova prva skupina je najjednostavnija. Oni su, u većoj mjeri nego ostala dva tipa, rezultat djelovanja svjesnog dijela uma. Svjesni kognitivni procesi djeluju kroz: pamćenje, pažnju, percepciju, akciju, rješavanje problema i mentalne karte. Bla-bla-bla. S emocijama je nešto složenije. Tradicionalna psihologija ih ne tretira kao kognitivnu aktivnost. Neka moderna shvaćanja tumače je na druge načine. Ja sam (bez da pokušavam naći službena stajališta jer bi možebitno djelovala na mene) sklon misliti da su emocije na pola puta između svjesnog i nesvjesnog dijela. One emocije koje lakše kontroliramo više su na svjesnoj strani, a one koje lošije ili uopće ne kontroliramo više su na nesvjesnoj strani. Primjerice ljubav ili panični strah su zacijelo prilično duboko zaglavljene na nesvjesnoj strani. Nadalje, postoji meka granica (tj. isprepletenost) između kognitivnih procesa i emocija. Iako su emocije djelomično zaglavljene u dijelu uma koji nije pod utjecajem svijesti, svejedno dolazi do snažne interakcije između njih i čistih kognitivnih procesa. Kad ne bi bilo te interakcije, možda bi ljudi bili čisto racionalna bića, ili čisto emotivna. Jedno ni drugo ne bi nikako bilo dobro. Upravo ta vaga između emocija i racionalnosti nas čini ovakvima kakvi jesmo. Toliko o emocijama. Intuicija je razlog zašto sam ni poželio napisati ovaj post. Naime, ona ni optimistično ne može biti razmatrana kao kognitivni proces. A nije ni emocija. Intuicija je pojava kad nam nešto nejasno i nekonkretno u našim glavama govori nešto o nečemu. Prema enciklopediji može se razmatrati kao brza i spremna spoznaja naizgled neovisna o prethodnom iskustvu i empirijskim spoznajama. Mislim da je ključ u ovome naizgled. Naime, vjerujem da je intuicija rezultat rada isprepletenosti analitičko/logičko/emotivnih procesa poput bilo koje spoznaje koja je rezultat standardnih kognitivnih procesa. Vjerujem da je proces vrlo sličan, a možda čak i isti. Jedina razlika mogla bi biti da se svi ti procesi odvijaju u nesvjesnom dijelu uma. Dakle radi se o nesvjesnom prikupljanju podataka, njihovoj obradi i kasnijem plasiranju rezultata. Ukoliko kojim slučajem taj rezultat «ispliva» u svijest, imamo intuiciju, spoznaju za koju mislimo da je slučajna, došla niotkuda, i nema veze ni sa čim. Možemo li se na intuiciju osloniti? Pa da i ne. Kako je intuicija rezultat misaonog procesa (iako ne svjesnog) možemo se na nju osloniti kao i na svaki drugi misaoni proces: ponekad da, ponekad ne. Zapravo je i malo opasnije, jer ako ne znamo tijek procesa nego samo rezultat, ne znamo faktore koji su na njega utjecali. Jednostavnije, ne možemo racionalizirati oko rezultata. Mnogi ljudi inače govore, a posebno zadnjih dana dok sam se latentno pripremao za ovaj post, da intuicija nikada ne griješi. Uvjeren sam da je to zamka. Naime, imamo intuiciju i odlučimo postupiti po njoj. Ukoliko se ispostavi dobro, slavimo intuiciju. Ukoliko se ispostavi pogrešno, nikom ništa, ionako smo se oslonili na neki nejasan predosjećaj. Da, da, tako to biva. :-)) Za kraj, pokušati ću predstaviti svoju viziju uma po sistemu «efekta ledenjaka» s elementima svjesnih kognitivnih procesa, emocija i intuicije.
Rock Roll |
