TheMudri
01.04.2007., nedjelja
NEGATIVAN
|
Hodajući tako jedan pored drugoga dva elektrona duž elektromagnetske praznine atoma, na standardnoj razmjeni čestica koje je Mortimer u ovom fragmentu sekunde trebao predati Klodoviku - Evo nosim ti mali poklon-reče veselo debeljuškasti mudri Mortimer koji bijaše prilično dobre volje. Njegov sugovornik nije dijelio isti entuzijazam, te si njih dvoje popričaše malo. Mortimer je volio pripovijedati. - Osjećam se ovih dana tako...tako prokleto prazno, baš kao ova prazna pustoš…-reče Klodovik ukazivajući na ogromnu prazninu atoma - Ovo polje jel?!-osvrnuo se Mortimer- Znam što misliš…no ne treba tako negativno gledati na stvari…-tješio ga je suputnik, brat po naboju i prijatelj mnogih čestica Mortimer - Ipak sam ja elektron…Negativan po naravi.- reče Klodovik smiješeći se cinično - Da, da, da…No znaš vrlo dobro da je to samo duhovna konvencija. To smo učili u školi. No reci ti meni sinko, čitaš li svete spise? - Ne baš…nisam već dugo… - Trebao bi znaš, ipak nose kvante istine u sebi… - Zar bi istina trebala biti utješna?! Još posebice jer je znamo; od prgavih kvarkova i najmanje vibracije sve do kljaste molekule. Kao da je sve apsolutno predodređeno…smiješno. - Pa i jeste čestice luda…barem u ovom našem svijetu jest… - U našem svijetu…- zatulio je Klodovik- Upravo je o tome riječ…o našem svijetu! - Što Klodoviče? Tako ti spina i naboja što? - Mrtvilo je ovdje u atomu! Sve sile, sva takozvana čuda i sva priroda odavna je takva kakva je, gotovo od nastanka polja i svega što jest, ionima unazad… - Gledaj to ovako: zar bi radije u crnoj rupi proveo vječnost?! Tamo te sile ne bi mazile bogami, nemaš tamo pravo glasa…nemaš tamo ni atom kao svoj dom-korio ga je stariji elektron pokroviteljski - Kako uopće znate da smo vječni? - Eh, vidi njega…kako znamo…!? Da nema vas blesavih individualaca bilo bi lakše širiti vjeru o jedinstvu svih čestica iste vrste. Znaš li ti da postoje milijarde i milijarde elektrona?! I svi su isti, isto polje ih donosi na svijet i istom polju se predaju, te isto polje stvaraju…to si sve ti. U moru bratstva. Od toga pobjeći ne možeš… - Znam…pobjeći ne mogu…-reče porazno i uzdahne - Možda si samo malo depresivan…-podbode ga laktom Mortimer-Kako pak stojiš s energijom? - Uh…što ne volim taj doktorski pristup…- Mortimer se zatim osvrnuo, uzeo svoj vjerni durbin što ga uvijek nosi sa sobom na elektromagnetske pohode u druge atome. Pogledao je zatim gdje se nalazi atomska jezgra, te koliko su daleko od nje…Kad je promotrio, reče - Pa nije ni čudo! Jezgra je samo 12 piko metara! To ti je stanje najniže energije. Znaš stari moj, mnogi elektroni bivaju pomalo depresivni, ili tugaljivi ako već ne voliš doktorske izraze, onda kad su u svojoj ruti najbliže jezgri…to osnovno stanje zna biti killjoy. Znam po sebi! To je klasična kriza identiteta od sile privlačenja. Mnogi se znaju osjećati bespomoćno, no tada se istom silom kojom odlijevaju jezgri i sami osnaže te okrijepe svoje vidike… - Ma…nije samo to vjeruj mi…svaki put kad vidim, ma samo i pomislim na jezgru smuči mi se; protoni, neutroni, i njihovi kvarkovi…čitavi taj kult nuklearna blagoslova…pa pioni, mioni, antiprotoni, pozitroni, te W i Z čestice…uf, glava me boli. - Možda ti samo fali…hmmm - Što? Obitelj možda? Obitelji imam i previše! Pripadnost mi fali…pripadnost… - Kako pak pripadnost atoma mu dragog? Pripadnosti imaš više od svega! Ti si neizmjenjivi dio svemira sinko, ti si kao i oni u jezgri- srž samog života i postojanja, pa i više od njih! Elektroni, mi smo kao vitezovi, sakralne čestice; one koje svojim električnim silama spajaju ove goleme svjetove, čitave atome, pa i sve što od njih nastaje u nešto, nešto daleko veće od nas. Činimo svjetove iznad ovoga mogućim, krojimo postojanje i ravnotežu; napuštamo dom, letamo tamo gdje nas trebaju, trebaju nužno…a uostalom pogledaj te neutrone- te mu se priklonio bliže, stavio dlan s lijeve strane usta kao da mu šapuće-… tako su beživotni, bez ikakva naboja, a protoni, oni opet glume kakve dobrice. Gotovo dvije tisuće puta veći su od nas, i nikakva dijeta pomoći im neće. Priroda ih unakazila- šaputao je šaljivo i dalj bockao laktom Klodovika - Pokušavaš me oraspoložiti- uzdahnuo je ovaj- No sve ja to znam…i predobro, sve…Volio bi jednostavno da me svi ostave na miru, samog… - Eeee…mili moj, nije uvijek lako biti strunaš, filozof panteista, nije lako biti dijete istine…- besjedio je pomalo zamišljeno, te se najednom trže - No hajde, kako bi ti bilo da si u jezgri? Tamo tek nemaš privatnosti! Majčice mila, nuklearne sile su grozne! Ti juriš elektromagnetski, laganini tisuću kilometara u sekundi, ali bar imaš prostora za razgibavanje. Cijelo prostranstvo atoma, pa i molekula biva tvoj dom, a ovi se stisnuli ko sardine, gruvaju se međusobno jakim međudjelovanjima 60000km u sekundi. Tvojih deset elektronvolti, naspram njihovih deset milijuna…To je tek narušavanje privatnosti. Zamisli ti znoja…a kako je tek onima u nekoj zvijezdi, uz fuziju…bojim se i pomisliti- Mortimer se opet razbrbljao u svom sistematičnome podizanju morala- Ma bit će bolje kad progutaš štogod, kakav foton recimo, kad sa svoja ova dva blažena volta ponovo unese malo života u ovaj atom…izbaci te u novu os, novu orbitu, novu energiju…ništa poput nova impulsa da te osvježi- namignuo mu je - Da…možda…možda Mortimere, no svejedno, dosta mi je ovakvog života…sve se konstantno ponavlja… - Sve se zbiva sa svrhom Klodoviče! Ne zaboravi to! –digao je kažiprst naglašavajući važnost- Nije to stara bapska priča, ili moderni trend da bi se osjećali povezani sa svemirom. To je srž, i ničega nema što nije u raljama svršnosti…a na našoj razini, ta je svrha samo još snažnija…Jedino što nemamo jest krupna slika čitavoga postojanja, ona je stvar vjere i spekulacije… - Što mi vrijedi takva spoznaja ako je samo teoretska, kad ja to ne ćutim u sebi, kada je to samo rečenica koju svi već znaju…Sve što ja znam je da radim za druge, kao mulac, letam okolo, lijevo- desno, slušam slabu silu, slušam jaku silu, pazim na energetski omjer iz vibracije u vibraciju, odlazim izvan atoma, vraćam se natrag u novi, jezgra me jebe u mozak, ja joj se opirem i tako dalje i tako dalje. Svugdje isto, vrtim se, upijam foton, opet ga vraćam…, razmjenjujem i sebe sama što god to više značilo, pa opet natrag, sad sam visok- sad nizak…A iznad nas…- pogledao je u vis kao da njuši eter slobode što nadlijeće nad njegovom majušnom masom- …Iznad nas postoje svjetovi u koje nikad zaći neću moći, nikada…Svjetovi koji iako ovise o meni i ovim zakonima…imaju svoje, sasvim nove zakone. Imaju toliko toga novog i čudesnog. Eh…! Čitao sam čak da je sasvim moguće da su od nas već nastala i čitava mega bića; cjeline nepojmljivih, nemjerljivih razmjera, većih od naše molekule i nepojmljivo kompleksnih… - Znam sve o tome sinko, znam…-odmah mu je tutorski odmahnuo glavom Mortimenr- RNK, DNK! One su već stare novosti…Ja prijatelju vjerujem, iako ti to vjerojatno ni ne bi trebao govoriti, da je taj svijet, taj golemi svemir samo dio jednog, tek nepojmljivo većeg svemira, koji također ne može bez toga…a samo razumski ću reći da držim kako i taj svemir ima onaj koji pokreće i kojemu bezuspješno teži, no ipak ga sačinjava…ipak ga čvrsto uvjetuje…To je ipak divno trovanje logoterapijom, trovanje smislom…shvaćaš li? Volja za smisao Klodoviče dragi, volja za smisao… - …a ja ih sve stvaram, sve te svjetove…kako bijedno ironično…-reče gotovo odsutno Klodovik, jedva slušajući sugovornika-… Svi ti svjetovi bez mene bi se urušili u ništavilo… - A što bi same sile trebale reći!?! One su tu sami temelj svega, uzroci po kojima i ovaj svijet postoji. Nisi ti temelj dragi moj, a gdje sile i zakoni žive? I polja po kojima ideš tamo gdje ideš…koja koliko god da i stvaraš opet po njima živiš…Imaš vjersku krizu dragi moj Klodoviče…zar zbilja misliš da je drugima bolje od tebe…?! Ta brate, svi smo toliko među-povezani, toliko čarobno združeni da je to milina… - Fotoni, neutrini, gravitoni i tolike druge čestice nemaju ni mase, bez tijela letaju…-reče Klodovik sanjareći- Jest!-viknuo je tada- Svima je bolje! Svima!! Sile žive sa svim drugim silama Mortimere, silama koje ti ni ja nikad nećemo znati! Sile koje osim što ih i mi stvaramo upravljaju kako nama i molekulama, tako i tko zna kakvim svemirima, osima i simetrijama iznad nas…–inatio se u zanosu i boli, nikako ne želeći onjušiti mirise utjehe kojima je Mortimer zapuhivao ovu osnovnu os, nastanivši ju svojim dobrohotnim poslanjem - Bolje im je možda samo ako ne misle o pravoj istini na takav način. Ako crpe iz nje kao iz izvora. Je li te istina oslobađa ili baca u sužanjstvo, to je dobro pitanje dragi Klodoviče! Dakle, bolje im je samo jer istinom ne bivaju kažnjeni…Svi smo mi sluge istine dragi moj…No, istina je i da te ne mogu naučiti da budeš sretan. Ne mogu ni jednu česticu naučiti kako shvaćati, kako osjećati, mogu im samo reći kako drugi nalaze sreću, kako drugi shvaćaju i osjećaju, kako nalaze mirenje…Mogu samo reći gdje se sreća za neke zna nalaziti…No ne brini… proći će te ovo sve, doći će opet promjene, novi fotoni, ili slaba nuklearna sila, ili neutralne struje pa ćeš manje misliti o bolu, možda se i pomiriti sa svojim mjestom, jer zaista, nikome nije bolje ili gore, sve ti je u očima onoga koji gleda…a opet, istina ostaje ista. - Cijenim tvoj trud stari moj Mortimere…no ubija me to što nikad neću biti više od ovoga što jesam…nikad neću otići na mjesto, ako takvo i postoji, gdje su zakoni takvi da dozvoljavaju slobodu, gdje postoji proizvoljnost, gdje se zakoni krše…gdje je divni kaos…To me plaši! Nikad neću biti sila, zakon, uvijek samo sluga… uvijek ispomoć, konstrukcija. Ja stvaram i gradim, a ne znam ni što ni koliko…- Mortimer je pored tješenja, teoretiziranja te pažljiva slušanja sugovornika morao paziti i kuda hodaju, jer muvale su se uokolo W i Z čestice. Nipošto nije želio s njima sada da se Klodovik izmjenjuje, jer držao je kako je slaba nuklearna sila zadnje što mu sada treba… - To je već stvar uvjerenja dragi Klodoviče…Tko kaže da mi poznajemo baš sve sile!? Ja sam barem vidio stvari koje ranije nisam znao da postoje…Vjera će ti morati pomoći sada… ili barem kad-tad…jer znanje; slaba je ono utjeha za takve kao što si ti…- - Takve kao što sam ja…-ponovio je rezignirano Klodovik… - Čuj, ja sam isto elektron. Znam da nije lako nemoći u posjedu imati pravu ljubav. Toliko dugo mislilo se da su protoni naše antičestice, naša druga polovica jabuke takoreći; naš kompanjon u ravnoteži svemira i sebe samih…pa bi hulili na svijet gdje nas ista sila i vuče i odbija od njih, a oni opet i počivaju unutar same jezgre. U drugome svijetu, svijetu sasvim druge sile…a vječito nam dolaze fotonke vitka stasa, iz dana u dan, a osjećaš kako to ipak nije to…nismo na istoj valnoj duljini. A sada znamo da su ipak pozitroni naša nesuđena sreća…sasvim druga priča se priča- tu se Mortimer malko zamislio, te se naposljetku trže - No dragi moj mezonski brate, ne gubi vjeru. Pričat ćemo ponovno- reče mu vedro, te ispali u njega sjajni foton dok ovaj nije gledao, stvorivši elektromagnetsko ozračje i mahnuvši mu srdačno kako je Klodovik energično odletio u dalju, determiniranu os… KRAJ |