TheMudri
26.03.2007., ponedjeljak
Stigme
|
Svako malo malo, iza kakvog zagasitog ugla U krajićku oka…proguta me tmina Ugledam u srcu oštru tamu šušteću… Godinama već pokušavam je shvatiti Godinama znadem misliti o njoj I kao da sam u tome napredovao… Kao da otkrivam dio po dio I kidam znanjem ta zmajeva krila Te bodlje i panđe, taj plamen i riku Što je crnilo nego strah Što je praznina nego strah… Što je strah?!? Temeljni, takvošću obavijen strah svirepi, To je pitanje… Zadnje što sam saznao O sebi u trenutcima najveće ranjivosti Jeste to da želim svijet, želim SVE A dobiti mogu samo komadić A i njega samo malo po malo… Te i njega samo, uz veliku hrabrost Ne uz strah, ne uz tminu… Ja lijepim se za tuđe riječi Lijepim se za tuđe slike Tuđe živote želim znati i doživjeti A drugi…čine mi se na svome mjestu Bez titraja, bez tmine… Taj osjet ništavnosti Taj uzdah maloće Ta potreba za veličinom u svim smjerovima Katkada me samo steže za grlo i srce… Na mnoge načine oslikao sam i definirao svoju tminu Svoje rane što kao stigme sa vremenom prokrvare Bio je to…strah sami, strah od straha. Sestre i braća straha koji vežu obiteljske veze Uz sva poniženja i neuspjehe… Kroz veličinu neostvarenu, neostvarivu. Kroz strah od ljudi, uvijek strah od sebe, Strah da ne možeš, ne smiješ, ne trebaš Biti onaj tko znaš da mogao bi… Moji strahovi su religijski Moji strahovi su egzistencijalni Oni su psihološko kemijski No koliko god da ih ima Ja tražim i želim taj pratemelj Prauzrok, prakorijen… Želim sami mrkli mrak ispirati solju, jodom Želim ga gledati u oči i razvezati ga kao mašnu Toliko je misli, oblika i rješenja vezano za taj Isti osjećaj koji sam i danas osjetio kako izranja I u trenu plimom potapa one kule odveć blizu vodi… Pokušavam svoj strah, svoju tmniu i tu posebnu bol Tumačit kao puke suze ega Rečem si da patim od sindroma Boga Jer želim da svi me vole Svi me štuju Svi vjeruju u me… I k tome…da doista imaju zašto. I kada čak i nađem isti odsjaj tmine i tog sakralnog drhtaja U očima, u riječima, u životu nekog drugoga… Možda bi mi lakše i smislenije trebalo biti… Ali nije… Beskrajno čudo! Bez prisuća tog mračnog, melankoličnog samoporaza i Svega što iz njega cvate, a zapažam već godinama, Bez prisuća njegovoga pobijediti mogu gotovo sve, Pa i kada se čini teško i nemilo… Dok kada se prišulja i sjedne negdje izmeđe pluća, srca, želudca i uma, Taj avet ledeni… Tada mi sa neba kišit mogu darovi Kišit mogu poljupci, ljubav i divni događaji; Svi do zadnjeg okaljani, svi odbijaju se o me I puta ne nalaze do uma, do srca Rastaču u krvi tamnoj i tope se… Od njih samo glas razuma ostaje, koji govori: Vidi dobrote, vidi ljepote, veseli im se… Sve je toplo, a ti u bundi cvokoćeš… Što god rekao, mislio, činio Glasi drugih ljudi Glasi aveta mojih Znaju duh o beton potlačiti I dođe uvijek iznova taj mrak-taj avet što vješto izmiče I dalje izučavam fenomene i uzroke I dalje raspodjeljujem subjekt i objekt I vezu obrazlažem No taj žrvanj mrvi svako čulo i osjećaj drugi Svaku drugu boju podriva Svaku snagu, svaku vjeru ledi svojom tminom Taj pratemelj samo ime ima koje nadjenem mu, I dalje ću ga loviti, u oči da ga pogledam I dalje ne znam, je li doista jedan Te postoji li doista temelj iz kojega sva tmina isijava Na tragu sam mu, njušim mu otiske stopala Jer zajedno smo tu; ono i ja… Čak i protuotrov što djeluje katkad u svome znanju imam Vjerujem tad sebi na djelo i riječ Kako njemu za vjerovati nije… No tko još može osjećaju vjerovati Kad je upravo osjećaj ono što od njega imam… Osjećaj je temelj taj, Temelje možeš srušiti Al nikada temelj temelju pronaći… |