Jesen me uvijek sjeti na njegovu ulicu...
Malu, slijepu ulicu...
U kojoj rastu stabla divljih kestena...
U kojoj iz kuca mirise na drvo koje se lozi...
U kojoj puse bura...
Na koju sjene padaju drugacije nego igdje na svijetu...
Koja je zuta, smeđa i zelena po danu, a u sumrak se prelijeva iz crvene u ljubicastu...
Kroz koju kada prolazite sve vidite kroz koprenu jesenje sunceve svjetlosti...
Cak i kada pada kisa...
Mozda najvise onda kada pada kisa, a on vas privuce blize sebi, pokrije svojom jaknom i zagrljeni trcite do njegove zgrade, preko lisca koje vam susti pod nogama...

Jesen me uvijek sjeti na njegovu staru sobu...
Gdje je sve mirisalo na njega i topli kruh...
U kojoj su posvuda visjele nase fotografije, na cijim su policama obitavali moji parfemi i neke sitnice, gdje su se vjecito moje papuce skrivale pod krevetom...
U kojoj sam drveni stolic ukrasila svojim crtezima i rijecima...
U kojoj je krevet bio malen i slika na televiziji losa, ali ste na njemu provodili sate i sate obuceni u njegovu staru, ogromnu majicu, naslonjeni na njegovo rame i bilo vam je najugodnije na svijetu...

Jesen me uvijek sjeti na veliki prozor njegove sobe...
Na kojem sam tako cesto sjedila i promatrala ulicu na koju sjene padaju drugacije nego igdje na svijetu...
S kojeg sam udisala miris drva koje se lozi i osluskivala zvukove grada u daljini...
Kroz koji sam otpuhivala kolutove dima i igrala se zarom cigarete, crtajuci po njegovim rubovima male krugove...

Kada sam odlazila bila je jesen...
Uzela sam svoje parfeme, sitnice, papuce i nekoliko zajednickih fotografija...
Posljednji put osvrnula sam se po sobi, pogledala kroz prozor i sisla na ulicu...

Danas, puno godina kasnije, jos ponekad kada ulazim u neke nove ulice, promatram sjene...

Vjerujte, ni na jednu drugu ulicu na svijetu sjene ne padaju tako kao sto su padale na onu malu, slijepu, jedne davne jeseni...

Bila je davna, hladna zima...
Bio je auto pored mora...
Bila je neka dobra, stara muzika...
Bio je vjetar...
Bili su valovi...
Bila je boca crnog vina...
Bile su narance...
Bila je sol koja se lijepi za prste...
Bile su zvijezde i bistro nebo...
Bila je koprena dima u autu...
Bile su nebeske oci iza zamagljenog pogleda...
Bio je miris zelenog «Orbita», njegovog after shavea, vanilije i ceznje...

Bio je najljepsi poljubac...
Okus vina na mekim usnama...
Tijela koja bride i spajaju se u toplinu...
Glava na ramenu i ruka na vratu...
Lice zaronjeno u kosu...

Bilo je pitanje...
I dok sam izgovarala «Ne» bila je skrivena suza u oku i neprimjetan drhtaj tijela...

Bilo je toliko htjenja, a tako nemoguce...
Nikada nisam objasnila zasto...
Nisam imala snage...

Nakon svega ostalo je samo mjesto pokraj mora koje me ponekad sjeti, miris poznatog after shavea i vanilije, kora narance koju jos cuvam negdje među starim uspomenama, puno neizgovorenih rijeci i jedno izgovoreno «Zbogom»...

Nisam svadljiva osoba.
Naime, ne volim se svađati sa nepoznatim ljudima, polupoznatima i inim. Trenutno nisam posvađana ni s kim. Sretnem li ikog od svojih bivsih ljubavnika, prijatelja, skolskih i poslovnih kolega sa kojima vise nisam u kontaktu, pozdravit cu, popricati, a velika je vjerojatnost da cemo i popiti pivu u najblizoj dostupnoj birtijetini.
Dakle, konflikti i nerijeseni odnosi su nesto sto ne volim.
Ipak, kada se svađam, tada sam opaka. Iz mene u trenutcima bijesa frcaju iskre, izrastaju mi ocnjaci, popucaju kapilare u ocima, transformiram se u Taza (znate li tko je Taz? Ne znate?! Bvah! Nestanite odavdje!) i destruktivno rusim sve pred sobom. Jednom mi je rekao jedan bivsi (tada sam mu skoro iskopala oci, ali kako godine prolaze sve vise shvacam da je, nazalost, bio u pravu) : «Jebo te, za tebe je sreca sto si zensko, da si musko i imas 100 kila, odavno bi bila u zatvoru.» Imam taj neki cudan cip u glavi koji kada se ukljuci, sve drugo blijedi, gase se svjetla i jedino sto ostaje je ogroman bijes. Eksplozivna sam kao bure baruta. Netko ce to opravdati i reci da je stvar u temperamentu. Slazem se. Iako, ponekad uistinu pretjeram. U stanju sam izgovoriti rijeci koje bi postidjele i okorjele kocijase, a on tonu glasa da ni ne govorim. Inace imam dubok glas, a kada sam raspizđena on poprima dubinu Marijanske brazde i glasnocu jurece lavine. Mozda jedina pozitivna stvar u svemu je sto se jednakom brzinom kojom planem i ugasim. Kod mene nema durenja. Kod mene nema PAMTI – PA VRATI. Ako sam se ikad posvađala s Vama i nakon svega rekla: »Ma sve je ok, idemo dalje.» budite sigurni da sam tako i mislila. Ne vraca se na staro. Sa mnom znate da kada je sve u redu, onda je UISTINU sve u redu. Nisam tip osobe koji ce Vam malo po malo vaditi mast i prigovarati u sitno. Kada me nesto smeta, kazem to JASNO i GLASNO. I nikada mi nije bio problem reci: «OPROSTI.» Naprotiv, to je rijec nakon koje se osjecam bolje. Zato sto ju ne izgovaram kad znam da sam u pravu. A cesto nisam, priznajem. I tada, kada sam svjesna da sam usrala ja cu reci: «Oprosti.» i biti ce mi iskreno zao sto sam nekog povrijedila. Nepravda je nesto na sto sam posebno alergicna. Kada shvatim da me netko optuzuje za nesto za sto nisam kriva, da izvrce moje rijeci da bi ih iskoristio u svoju korist ili jednostavno kada osjetim i vidim da me netko laze gledajuci me direktno u oci dobijem fraz i Taz stoji pred Vama u roku jedne sekunde.

Vjerujete li mi da nemam pojma zasto sam sve ovo nadrobila???

Mozda zato sto sam svjesna cinjenice da mi je takvo ponasanje u zivotu donijelo puno vise stete nego koristi, cesto sam iza sebe ostavljala pokosene ljude koji jednostavno u sebi nemaju jednaku zestinu i ne znaju se nositi s mojim karakterom. I cesto, jako cesto mi je upravo zbog takvih ljudi bilo najvise zao na kraju, nakon sto bi se oluja stisala, a u mojoj glavi se upalila svjetla i zasvirale sirene za uzbunu koje su upozoravale da sam ponovno pretjerala. I naravno da su obicno to ljudi koji su mi najbliskiji, koji me najvise vole i koji me, ipak, prihvacaju upravo ovakvu kakva jesam.

Ne znam, mozda sam samo zeljela sebi u bradu promrmljati jedno tiho : »OPROSTI.» svima onima koje su prije ili poslije dostigle iskrice moje nekontrolirane ljutnje.

KATEGORIJA:
Postoji li ista u sto bi se gore navedeno moglo svrstati???