Jesen me uvijek sjeti na njegovu ulicu...
Malu, slijepu ulicu...
U kojoj rastu stabla divljih kestena...
U kojoj iz kuca mirise na drvo koje se lozi...
U kojoj puse bura...
Na koju sjene padaju drugacije nego igdje na svijetu...
Koja je zuta, smeđa i zelena po danu, a u sumrak se prelijeva iz crvene u ljubicastu...
Kroz koju kada prolazite sve vidite kroz koprenu jesenje sunceve svjetlosti...
Cak i kada pada kisa...
Mozda najvise onda kada pada kisa, a on vas privuce blize sebi, pokrije svojom jaknom i zagrljeni trcite do njegove zgrade, preko lisca koje vam susti pod nogama...
Jesen me uvijek sjeti na njegovu staru sobu...
Gdje je sve mirisalo na njega i topli kruh...
U kojoj su posvuda visjele nase fotografije, na cijim su policama obitavali moji parfemi i neke sitnice, gdje su se vjecito moje papuce skrivale pod krevetom...
U kojoj sam drveni stolic ukrasila svojim crtezima i rijecima...
U kojoj je krevet bio malen i slika na televiziji losa, ali ste na njemu provodili sate i sate obuceni u njegovu staru, ogromnu majicu, naslonjeni na njegovo rame i bilo vam je najugodnije na svijetu...
Jesen me uvijek sjeti na veliki prozor njegove sobe...
Na kojem sam tako cesto sjedila i promatrala ulicu na koju sjene padaju drugacije nego igdje na svijetu...
S kojeg sam udisala miris drva koje se lozi i osluskivala zvukove grada u daljini...
Kroz koji sam otpuhivala kolutove dima i igrala se zarom cigarete, crtajuci po njegovim rubovima male krugove...
Kada sam odlazila bila je jesen...
Uzela sam svoje parfeme, sitnice, papuce i nekoliko zajednickih fotografija...
Posljednji put osvrnula sam se po sobi, pogledala kroz prozor i sisla na ulicu...
Danas, puno godina kasnije, jos ponekad kada ulazim u neke nove ulice, promatram sjene...
Vjerujte, ni na jednu drugu ulicu na svijetu sjene ne padaju tako kao sto su padale na onu malu, slijepu, jedne davne jeseni...