Sjecate li se onih «borica beba» koje smo dobili da ih zasadimo kada smo se primali u pionire?

Posadila sam svoj u Oazi moga djetinjstva, u mom velikom parku...
Nona mi je pomogla.
Bilo je prekrasno poslijepodne.
Mirisalo je na proljece, Sunce i zeleno.
Poslije toga smo setale...

Bila sam mala...
I boric je bio mali...
Nona je rekla da cemo sada zajedno odrastati...
Boric i ja...

Jucer sam bila u mom velikom parku...
Bilo je prekrasno poslijepodne.
Mirisalo je na proljece, Sunce i zeleno.
Setala sam...
I sve je bilo isto kao onoga dana prije dva desetljeca...

Osim...

Boric je netko posjekao prije puno godina...
Nona odlazi nepovratno...
Park mi vise ne izgleda velik...
A ja nisam mala...

MJERA JE COVJEKOVOG STVARNOG KARAKTERA ONO STO BI UCINIO KADA ZA TO NITKO NE BI DOZNAO.

Od kada pisem blog cesto sam nostalgicna...
I cini mi se da nisam jedina...
Kod mnogih sam primjetila to osvrtanje, prekapanje po uspomenama...

Takav jedan nostalgican post koji sam jucer procitala me natjerao na razmisljanje....

I shvatila sam da od nostalgije nema nista.

Dobro je sjecati se.
Pogotovo lijepih stvari...
A i one ruzne ne treba zaboravljati... Da se ne bi ponovile...
Treba se ponekad zagledati u neke stare fotografije, sjetiti se nekih dragih ljudi, nazdraviti ponekom vaznom događaju iz proslosti...
Međutim, covjek treba biti svjestan da je sadasnjost ono sto je bitno.

Istina je, gledana kroz prizmu nostalgije, neka prosla vremena uvijek izgledaju ljepsa...
Ali, propustamo li sve one lijepe trenutke sadasnjosti, u buducnosti necemo imati zbog cega biti nostalgicni.
Treba zivjeti za momente.
Ne zaliti za prosloscu...
Ne planirati buducnost...

Svaki covjek u zivotu ima svojih 5 minuta i ako ih ne uspije prepoznati oni odlaze u nepovrat...

Shvatite, sadasnjost je nasa buduca proslost.
I zato hodajte kroz nju sirom otvorenih ociju.
Ne brinite se kako izgleda mozaik zvan «zivot»...
Jednostavno uzivajte u svakom pojedinacnom komadicu tog mozaika...
Ne trudite se otkriti BIT.
Biti nema.
Bit je voljeti, biti sretan.
Bit je osjecati i biti zahvalan.
Bit je zivjeti.

Kradite sretne sekunde koje vas doticu u prolazu...
Stvarajte si svoje lijepe uspomene SADA.
Nemojte ih se samo sjecati...

Neki ljudi od kojih sam to ocekivala nisu mi podrska.
Bojim se, iz pogresnih razloga.
Ne volem to.
Daje mi osjecaj da sam ulagala u pogresne odnose.
Ostavlja gorak okus u ustima.
Na cemu se temelje prijateljstva?
Na cemu se temelji NASE prijateljstvo?
Pitam se.

Na kraju, ipak zivim za sebe.
Donosim odluke za koje smatram da su dobre za mene, a ne stete nikome.
Od prijatelja ocekujem da su tu kada ih trebam.
Je li to previse?
Pitam se.

Jer ne mogu da se ne zapitam.

Bye-bye!
Ma ovo mi vec zvuci smijesno!

Crveno...
1.110,00 kn.
2 mjeseca.
2 boda.

Trenutno ih imam 11.
Bodova.
Dvije pijanke, ukupno promila- 3 i nesto, dva parkiranja na invalidima (na MJESTU za invalide!) i crveno.

Imala sam 17-est...
Bilo je proljece...
Bila je subota...
Mozda je bilo jedan, mozda dva, a mozda i tri ujutro...
U «Palladium»-u je bilo zadimljeno...
Mi smo bile vesele...
Pripite...
U minicama...
Klinke koje otkrivaju svijet...

On i Tomislav su nam prisli naoruzani djecackim sarmom...
Rekao je da me zna...
"Ti si Mislavova cura..."
Mislav mu je bio prijatelj...
"Prekinuli smo..."
Rekao je da sam mu zgodna...
Rekao je da me uvijek poskrivecki gledao...
Mirisao je na neku zvakacu, na stock-colu, sampon za kosu i AXE Africu...
Bio je visok i imao zarazan osmijeh...
Pricali smo o svemu i svacemu...
O kosarci...
I tamo negdje, opet oko jedan, dva ili mozda tri ujutro pocela je neka glupa, domaca stvar...
Ma neki sentis cistokrvni...
A mi smo plesali...

U nedjelju me odveo na Sprite...
Bilo je oblacno, a mi smo sjedili na terasi...
Smijali se i ponovo pricali o kosarci...

U utorak smo pili Colu i ljubili se...

U petak sam se pomirila sa Mislavom...

Postao mi je prijatelj...
Bili smo super nas troje...
On, Mislav i ja...

Krajem ljeta Mislav je odlazio u Ameriku...
Na oprostajnoj nas je bilo puno...
Opet su svirale neke domace, glupe stvari...
Ja sam plakala...
I Mislav je plakao...
A on je rekao: "Stari, nista se ti ne brini, ja cu je cuvati iducih 9 mjeseci."
I cuvao me...
Prvo vrijeme...

Nakon toga me puno ljubio...
Vodio za ruku...
Plesao sa mnom...
Zabijao koseve meni na dar...
Planirali smo kakvo odijelo ce obuci za moju maturalnu na kojoj ce mi biti partner...
Nije me nikada pitao o Mislavu...
Zvao me "Lutko"...

A onda mu je Tomislav rekao da me Mislav cesto zove iz Amerike...

Bio je preljut da me saslusa...
A ja sam bila preljuta da bih govorila...
Bio je premlad da bi razumio...
A ja premlada da bih objasnjavala...
Bio je preponosan da me pita volim li ga...
A ja sam bila preponosna da bih mu rekla da ga volim...

Mislav se vratio iz Amerike...
I nakon nekog vremena opet smo bili super nas troje...
On, Mislav i ja...
I neke njegove Ive, Maje, Sanje, povremeno...
I samo ponekad, ne nekim tulumima, u nekim klubovima i kaficima, kada bi zasvirala ona domaca, glupa stvar, uhvatila bih njegov pogled...
I samo jednom, na utakmici, kada je zabio tricu okrenuo se prema publici i pokazao na mene...
I samo jednom, kroz zavjesu dima i u bunilu alkohola, Tomislav mi je rekao: "Glupaco jedna, je l' znas ti kol'ko on tebe voli!?"
A ja sam se pravila da nisam razumjela, rekla da sam umorna i da mi je lose, otisla u park i plakala...
Jer voljela sam i ja njega...
Neizmjerno...
Ali voljela sam i Mislava...
I voljela sam nas troje...

A onda sam imala 20...
Mislav i ja smo prekinuli, a njega je kosarka odvela daleko, u neke strane gradove...
Culi smo se...
U pocetku cesto, s vremenom rjeđe...
I svaki put kada bi se vidjeli, nesto je visilo u zraku...
Neka pitanja koja je trebalo upitati i neke rijeci koje je trebalo izgovoriti...
Ali nismo...
Nikada...
Zbog uspomena...
Zbog Mislava...
Zbog gorcine...
Zbog straha...
Zbog ponosa...

Posljednji put smo se vidjeli pretproslog ljeta, kada je doputovao na godisnji...

Bila je subota...
Mozda je bilo jedan, mozda dva, a mozda i tri ujutro...
U «Phanas»-u je bilo zadimljeno...
Mi smo bile vesele...
Pripite...
U minicama...
Ne bas klinke...

On i Tomislav su nam prisli naoruzani muskim sarmom...
Zagrlio me jako...
Nasmijao se kako samo on zna...
Pricali smo o svemu i svacemu...
O kosarci...
I tamo negdje, opet oko jedan, dva ili mozda tri ujutro pocela je neka glupa, domaca stvar...
Ma neki sentis cistokrvni...
A mi nismo plesali...

Jer vise nitko ne plese na sentise...

Samo mi je uvalio vodku u ruku i prvi put u zivotu rekao: "Lutko, kako sam ja tebe volio..."
Pogledi su nam se sreli i u tom trenutku znali smo sve...
I oprostili...
Okrenuo se i otisao...

Danas je u braku, ima kcer...
I dalje negdje daleko, u nekom stranom gradu...
Ja imam decka...
Sretna sam...
Nadam se da je i on...
I samo ponekad, kada su noci posebno crne i kada me Moj Netko ne grli, dok padam u san, sjetim ga se...
I ne mogu si pomoci, uvijek mi isti stihovi padnu na pamet...