rijec_zivota

23.05.2013., četvrtak

Nasljedduj Krista, Toma Kempenac

K N J I G A P R V A
KORISNE OPOMENE ZA DUHOVNI ŽIVOT
PRVA GLAVA
O NASLJEDOVANJU KRISTA I PREZIRANJU SVAKE SVJETSKE TAŠTINE.
Tko mene slijedi, ne ide po tmini, (Kaže Gopspodin)
1. Riječi su to Kristove, kojima nas opominje, da se ugledamo u njegov život i vladanje, ako
hoćemo, da se uistinu prosvijetlimo i oslobodimo svake zaslijepljenosti srca.
Neka bude, dakle naša glavna težnja, da razmatramo život Isusa Krista.
2. Kristova nauka nadilazi sve nauke svetaca, pa tko bi bio pun duha Isusova, našao bi u njoj
sakrivenu nebesku manu.
Ali se dogańa, da mnogi i nakon čestog slušanja Evanńelja osjećaju slabu želju, jer nemaju
duha Kristova.
Tko hoće dakle da shvati riječi Kristove potpuno i sa slašću, taj mora nastojati, da sav svoj
život učini sličnim Kristovu životu
3. Što ti koristi, da o sv. Trojstvu mudro raspravljaš, ako nijesi ponizan, zbog čega se i svińas
sv. Trojstvu?
Doista mudre riječijavascript:%20void(0); ne čine čovjeka ni svetim ni pravednim, nego se Bogu postaje drag
kreposnim životom.
Više želim osjetiti skrušenost nego ju znati opisati. Kad bi ti znao čitavo sv. Pismo i sve
izreke mudraca: što bi ti sve to koristilo, ako si bez ljubavi Božje i
„ Taština nad taštinama i sve je taština, osim ljubiti Boga i njemu jedinome služiti“
Ovo je najveća mudrost: prezirući svijet težiti za nebeskim kraljevstvom.
4. Dakle je taština, ako tražimo propadljivo blago i u nj se uzdamo. Taština je i za častima
težiti i nametati se u visoki položaj.
Taština je udovoljavati željama puti i hlepiti za onim, zbog čeka kasnije trebaže podnijeti
tešku kaznu.
Taština je željeti dugi život, a malo se brinuti za dobar život.
Taština je mariti samo za sadašnji život, a ne brinuti se za budući.
Taština je ljubiti ono, čega brzo nestaje, a ne žuriti se tamo, gdje vlada vječno veselje.
5. Sjeti se često ove mudre riječi: „Oko se ne može nagledati niti se uho može naslušati)
Nastoj zato, da svoje srce odvratiš od ljubavi k vidljivome svijetu i da se predaš
nevidljivome. Jer oni, koji slijede svoju svjetilnost, kaljaju savjest i gube milost Božju.
P r i m j e n a i m o l i t v a
Upoznajmo život božanskog Spasitelja na taj način, da se ugledamo u njegovo mišljenje i u njegov rad.
Nije dosta, da Isusa poznamo samo po učenju iz znanstvenih knjiga.
Uzdignimo se nad prolazna zemaljska dobra i ne sapinjimo poleta svoje duše raspadljivim dobrima
svijeta: pohlepom za zabavama, za bogatstvom i za častima. Bolje je, da se svega toga sada dragovoljno
riješimo radi savršene službe Bogu, nego da se kasnije prisilno, a sa boli u srcu, uzmoramo od njih dijeliti.
Svladajmo svoju sjetilnost, jer to je prvi korak u kršćanskoj mudrosti, da Boga spoznamo, ljubimo i
služimo, te se time spasimo.
Isuse, uglede kreposti, smiluj se nama!
(Liturgija.)
Knjiga 1.
DRUGA GLAVA
MISLI PONIZNO O SAMOM SEBI !
Svaki je čovjek od prirode željan znanja; ali što koristi znanje bez straha Božjega?
Zaista je bolji ponizan seljak, koji Bogu služi, nego ohol mudrac, koje zanemaruje sebe, a
promatra tok zvijezda.
Tko sama sebe dobro poznaje, sam pred sobom gubi cijenu i ne vesele ga ljudske pohvale.
Kad bih znao sve što je u svijetu, a ne bih imao kršćanske ljubavi, što bi mi to pomoglo kod
Boga, koji će me osuditi po djelima?
Smiri se i ne teži pretjerano za znanjem, jer ćeš jako rastresti i prevariti.
Učeni hoće se rado pokazivati i nazivati mudrim.
Mnogo je toga u znanju, što malo ili nikako ne koristi duši.
A vrlo je nerazborit onaj, koji se brine za što drugo osim za ono, što mu služi za vlastito
spasenje.
Množina riječi ne zasićuje duše; a čista savjest ulijeva veliko pouzdanje u Boga.
Knjiga 1.
TRECA GLAVA
O SPOZNAJI ISTINE.
1. Blazen onaj, koga sama istina uci, ne po prolaznim slikama i rijeci, nego onako kakva je u
sebi.
Naše mišljenje i naše osjećanje često nas vara i malo vidi.
Što koristi mnogo cjepidlačariti u skrivenim i tamnim stvarima, radi kojih nam se neće
prigovoriti na Božjem sudu, ako ih nijesmo znali?
Vrlo je ludo, što se baš bavimo zamamnim i štetnim, a zanemarujemo korisno i potrebno.
« Imamo oči, a ne vidimo»
A zašto se brinemo za razliku izmeńu roda i vrste?
Komu govori vječna Riječ, slobodan je od mnogih mijenja.
Iz jedne Riječi sve je nastalo i sve svjedoči za Riječ: «to je početak, koji govori i nama.»
Nitko bez nje ne razumije niti pravedno sudi. Tko sve nalazi u jednom, tko svodi sve jedno te
sve u jednom promatra, taj može biti postojan i ostati u miru Božjem.
O Bože, vječna Istino, ujedini me sa sobom u trajnoj ljubavi!
Često mi se gadi mnogo čitati i slušati: u tebi je sve što hoću i želim.
Neka zašute svi učenjaci, sva stvorenja neka zamuknju pred Tvojim licem; govori mi Ti
sam!
Koliko je tko više sabran u sebi i u nutrini jednostavniji, toliko viša i dublja pitanja razumije
bez truda, jer odozgo prima svjetlost razumijevanja.
Čisti, jednostavni i postojani duh ne rastrese se u velikoj zaposlenosti, jer radi sve na slavu
Božju, i teži da se, smiren u sebi, oslobodi svake slavičnosti.
Tko te vińe ne smeta i priječi, nego vlastita neumrtvljena sklonost srca?
Dobar i bogobojazan čovjek rasporeńuje najprije u sebi svoja djela, koja će izvršiti. Niti ga
ta djela vuku na zle sklonosti, nego ih sam podvrgava sudu zdravoga razuma.
Tko se mora ćešće boriti nego onaj, koji nastoji da sebe nadvlada?
I to bi imao biti naš glavni posao; nadvadati samog sebe, dnevno biti jači od sama sebe i
dnevno barem štogod biti bolji.
Svaka savršenost u ovom životu ima nešto nesavršena; svako naše umovanje zastrto je
nekom maglom.
Ponizna spoznaja samoga sebe stalnije će te dovesti Bogu nego duboko naučno istraživanje.
Doduše, ne valja udarati na znanost ili na obično poznavanje, koje je samo po sebi dobro i
Bogu po volji; ali čistu savjest krepostan život uvijek više cijeni!
A jer se mnogi više trude da znadu nego da dobro živi: zato često lutaju, te malo ili gotovo
nimalo ne donose ploda.
O, kad bi ti učenjaci bili toliko marljivi u iskorjenjivanju pogrešaka i u usańivanju kreposti,
koliko su u naučnim pitanjima, ne bi bilo toliko zla i sablazni po svijetu ni toliko nereda u
samostanima!
Zaista nas neće pitati na sudnjem danu što smo čitali, nego što smo učinili; niti jesmo li
pametno govorili, nego jesmo li bogoljubno živjeli.
Kaži mi: gdje su sad sva ona gospoda i naučenjaci, koje si dobro poznavao dok su živjeli
odlikovali se u znanosti?
Njihove položaje sad već drugi ućivaju, i ne znam da li ih se i spominju. Dok su ćivjeli,
pričinjalo se da jesu nešto, a sada se o njima šuti.
O, kako brzo prolazi svjetska slava! Da im se je život slagao sa znanjem, tada bi bili pravi
učenjaci i učitelji!
Koliko ih propadne u svijetu radi isprazne učenosti, jer se malo brinu da služe Bogu! I jer
više vole biti veliki nego ponizni, zato «se izgube u svojim mislima»
Onaj je doista velik, koji ima veliku ljubav. Onaj je doista velik, koji je u svojim očima
malen i ništa ne drži do najveće časti.
Onaj je doista mudar, «koji sve zemaljsko drži za blato, da dobije Krista»
A onaj je zaista vrlo pametan, koje vrši volju Božju, a svoje se odriče!
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Mi poznajemo kršćansku nauku jedino onda potpuno, ako po toj nauci ćivimo. Potrebno je, da glas
Riječi (Isusa Krista) slušamo u duši i u srcu, da znamo sve vjerske istine i zapovijedi, ali da ih i vršimo.
Neka nam se gadi i najdublje znanje i najveća želja za znanošću, ako tim ne postajemo bolji i savrpeniji
pred Isusom.
Bože, koji si srca vjernih učio rasvjetljenjem Duha Svetoga, daj, da mi u istom Duhu
razumijemo što je pravo, i njegovom se utjehom sveudilj radujemo!
(Pristupa na Duhove)
Knjiga 1. IV
ČETVRTA GLAVA
O OPREZNOSTI U POSLOVANJU.
Ne vjeruj svakoj riječi i nagonu, nego svako djelo pomno i dugo promisli pred Bogom.
Nažalost, toliko smo slabi da često lakše o drugom vjerujemo i govorimo zlo nego dobro.
Ali savršeni ljudi ne vjeruju lako svakome brbljavcu, jer poznaju ljudsku slabost, da je
sklona na zlo i da dosta griješi riječima.
Veoma je mudro ne nagliti u radu i ne biti tvrdoglav u svojim nazorima.
Amo spada i ne vjerovati sve što ljudi govore, te ne puniti uši drugima onim, što se čulo ili
povjerovalo.
Svjetuj se s mudrim i savjesnim čovjekom; radije traži da te bolji pouči nego da se povodiš
po svojoj namisli.
Pobožan život čini čovjeka mudrim pred Bogom i iskusnim u mnogočem.
Što bude tko ponizniji i podložniji Bogu, tim će biti mudriji i spokojniji.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Ne budi nagao, jeu u naglosti se lako griješi i tereti duša. Odluči, da ne ćeš tako vjerovati svakom
govorkanju, jer se time ponajviše pvreńuje ljubav k bližnjemu.
Ako ne možeš da o drugom šta dobra kažeš, ne govori ni zla. Zlato je šutjeti.
Blago onome, koji ne poskliznu jezikom svojim, i koji ne služi nedostojnima. Aleluja.
(Liturgija)
Knjiga 1 V
PETA GLAVA
KAKO SE ČITA SV. PISMO ?
U Sv. Pismu treba tražiti istinu, a ne riječitost.
Čitavo Sv. Pismo neka se čita u istom duhu, kojim je i pisano.
Tražimo radije u Sv. Pismu duhovnu korist, a ne duhovite izraze. Jednako rado čitaj knjige
nabožne i priproste, kao i duboke i uzvišene.
Neka te ne odbija ugled pisca, je li malo ili mnogo načitan; nego neka te privlači k čitanju
ljubav k čistoj istini.
Ne pitaj tko je rekao, nego pazi što se govori!
Ljudi nestaje, ali «istina Gospodnja ostaje na vijeke.
Bog nam govori na različne načine ne gledajući tko je tko.
Naša nam radoznalost često smeta u čitanju Sv. Pisma, kad hoćemo shvatiti i raspraviti ono
preko čega bi valjalo jednostavno prijeći.
Ako se želiš okoristiti, čitaj ponizno, jednostavno i vjerno; ne želi nikad imati glas učenjaka.
Pitaj rado i u šutnji slušaj riječi svetaca; neka su ti ugodne pouke starješina, jer se uzalud ne
daju.
P r i m j e n a i m o l i t v a
Čitaj Sveto pismo i nabožne knjige, odobrene po sv. Crkvi, s nakanom, da se upoznaš s vječnim
istinama, te da po njima izgradiš svoj život. Takve se svete knjige čitaju ponizno, s dubokim poštivanjem i
velikom vjerom, a prije toga valja se pomoliti Duhu Svetome, koji je sv. knjige nadahnuo, da nas uvede u
njihovo razumijevanje.
Dońi, Duše presveti, sa neba nas posjeti zrakom svoje milosti.
(Liturgija.)
Knjiga 1. VI.
ŠESTA GLAVA
O NEUREDNIM SKLONOSTIMA.
Kadgod čovjek teži za griješnim, odmah se u duši uznemiri. Oholica i škrtica nikad ne
miruju; siromah i ponizan u duhu žive u obilju mira.
Tko nije još upokorio u sebi neuredne sklonosti, brzo pada u napast, te da male i neznatne
stvari svladaju.
Čovjek slaboga duha, i u neku ruku još puten i sklon sjetilnosti, teško se može posvema
otresti zemaljskih požuda.
I zato je često žalostan, kam im se uklanja; još se lako rasrdi, ako mu se tko opre.
A ako zadobije ono za čim hlepi, odmah osjeća teret krivice u savjesti: popustio je, naime
svojoj strasti, koja ne donosi željkovanog mira.
Boreći se, dakle proti napastima, a ne popuštanjem, nalazimo pravi mir za dušu.
Nema stoga mira u srcu putena čovjeka, niti u onoga, koji je podložan spoljašnim stvarima,
već je mir u srcu revnog pobožnog čovjeka.
P r i m j e n a i m o l i t v a
Mir srca jest, uz milost Božju, najveće dobro na zemlji. Zato moramo urptrijebiti sva sredstva, da ga
postignemo i sačuvamo. Najjednostavniji i najsigurniji je put, ako se opiremo napisati i obuzdavamo svoje
neuredne požude. Takvim trajnim otporom strasti gube snagu i manje nas uznemiruju.
Molimo Te, Gospodine, neka djelovanje nebeskoga dara obuzme našu dušu i tijelo, da ne
slijedimo naših strasti, nego da sva naša djela pretječe učinak ovoga otajstva!
(Popričesna na XV. Nedj. po Duh.)
Knjiga 1.VII.
SEDMA GLAVA
KLONIMO SE TAŠTOG NADANJA I OBIJESTI.
Tašta je luda tko se pouzdaje u ljude i stvorenja.
Ne stidi se, iz ljubavi k Isusu Kristu, služiti drugima niti biti siromah na ovom svijetu.
Ne upiri se u samoga sebe, nego se u Boga uzdaj! Učini što možeš, i Bog pripomoći tvojoj
dobroj volji.
Ne uzdaj se u svoje znanje ili u vještinu ikoga živog stvora, već jedino u Božju milost, koja
pomaže poniznima, a ponizuje oholice.
Ne diči se bogatstvom, ako si bogat; niti prijateljima ako su moćni, nego Bogom, koji sve
daje i nadasve želi dati samoga sebe.
Ne uzobijesti se što si visoka stasa i lijepa tijela, jer ga i mala bolest pokvari i nagrdi.
Čuvaj se, da se ne dopadneš sam sebi zbog svoje vještine ili svojeg uma: da ne bi omrznuo
Bogu, kojemu pripadaju sve tvoje prirodne vrline.
Ne misli, da si bolji od drugih da ne budeš možda gori pred Bogom, koji zn a što je u

čovjeku.
Ne uzoholi se svojim dobrim djelima, jer drugojačiji su sudovi Božji, a drugojačiji ljudski.
Njemu se često ne mili, što se ljudima svińa.
Ako je šta dobra u tebi, drži druge još boljima, da ostaneš ponizan.
Nije štete, ako se zapostaviš svima: ali je velika šteta, ako se ikome nadmećeš.
U ponizanoga je trajni mir, a srce ohola čovjeka neprestano se grize i žesti.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Po sebi samom si griješan i laćljiv. Da si zdrav, lijep, bogat ugledan i sposoban, moraš Bogu zahvaliti.
Ako sve vrline pripisujem sebi ili drugome, otimam čast Bogu. Oslanjam li se na soje vrline ili na
prijateljevu pomoć, radim nerazumno, jer se oslanjam na ono što mi smrt sigurno otima.
Bože, koji se protiviš oholima, a poniznima daješ milost, podaj nam krepost prave
poniznosti, u kojoj je Jedinorońeni Sin Tvoj svim vjernicima uzorom, da se nikad ne
uznesemo i tako izazovemo Tvoju srńbu, nego da radije podlońni primamo darove Tvoje
milosti!
(Pristupna u sv. Misi za Poniznost.)
Knjiga 1. VIII.
OSMA GLAVA
ČUVAJ SE ODVEĆ VELIKE POVJERLJIVOSTI.
Ne otkrivaj svakomu svoga srca, nego se posavjetuj u svojoj stvari s mudrim i
bogobojaznim čovjekom.
Rijetko se druži s mladima i s tuńincima.
Ne laskaj bogatima, a u društvu velikaša ne zalazi rado. Druguj s poniznima i
jednostavnima, pobožnima i čednima, te raspravljaj o poučnim stvarima.
Ni s kojom ženom ne budi povjerljiv, nego sve dobre žene ujedno preporuči Bogu.
Samo s Bogom želi tijesno prijateljstvo, a kloni se ljudskog poznanstva.
Ljubiti treba svakoga, ali ne treba biti povjerljiv. Kadikad se dogodi, da nepoznata osoba
svijetli s dobra glasa; a kad je upoznaš, poblijedi joj sjaj.
Kojiput mislimo, da se drugima dopadamo našim uskim drugovanjem, a mi im pomalo
postajemo sve neugodniji, jer su spoznali naše zle navade.
P r i m j e n a i m o l i t v a
Izbjegavaj svjetska društva, štetne zabave i svaku pogibeljnu sklonost srca, jer ne vode k Bogu, a
rastresu dušu.
A nama treba mnogo duhovnosti i sabranosti u Bogu, da ne padnemo u bližnju grišnu priliku i grijeh.
Izaberi sebi za prijatelja osobe besprijekorna života i utvrńene u dobru da te njihov primjer potakne na
dobro i očuva od zla.
Molimo Te, Gospodine, dopusti nam, da okrepljeni nebeskim slastima vazda težimo za
svetim tajnama, koje nam daju pravi život.
(Popričesna VI. Nedj. po Bogojav.)
Knjiga 1. IX.
DEVETA GLAVA
O POSLUHU I PODLOŽNOSTI.
Velika je to stvar živjeti u poslušnosti i pod starješinom i ne biti svoj gospodar.
Mnogo je lakše biti podrežen nego biti starješina.
Mnogi su podreńeni više na silu nego drage volje; takvi su na mukama i lako mrmljaju.
Nikad ne će takvi steći duševne slobode, osim da se iz dna dušeiz ljubavi k Bogu pokore.
Trči amo ili tamo: mira ne ćeš naći, osim u poniznoj podložnosti pod upravom starješina.
Mnogi su se prevarili mijenjajući mjesto nadajući se boljem.
Istina je, da svatko radi rado po svojoj glavi i nagine onima, koji se s njim slažu, u
mišljenju.
Ali ako je Bog meńu nama, treba, da se takońer kadgod okanimao vlastitog mišljenja radi
mira.
Tko je tako mudar da može sve potpuno znati?
Ne uzdaj se, dakle, odveć u svoju glavu, već poslušaj drage volje i druge što kažu.
Ako ti je i dobra misao te ju ipak napuštaš iz ljubavi k Bogu i drugoga slušaš, više koristiš
samome sebi.
Često sam baš čuo, da je sigurnije slušati i primati savjete nego davati.
Može se dogoditi, da je svačije mišljenje dobro; ali ne htjeti pristati uz druge, gdje to razum
ili prilike traže, znak je oholosti i tvrdoglavosti.
P r i m j e n a i m o l i t v a
Nažalost svi smo mi skloni da sapovijedamo, a ne će nam se slušati. Ali je stalno, da je daleko korisnije
slušati nego zapovijedati. – U čitelj duhovnog života Rodriguez veli da je zaslužnije iz poslušnosti
podignuti slamku nego propovijedati, postiti i do krvi se bičevati, ako u ovom radimo po svojoj volji.
Srce Isusovo, do smrti poslušno postalo smiluj se nama.
(Liturgija.)
Knjiga 1.X.
DESETA GLAVA
P A Z I N A J E Z I K
Čuvaj se bučne zaposlenosti ljudske kolikog možeš; jer kreposti mnogo smeta baviti se
svjetovnim poslovima, sve ako ih i vršiš s pravom nakanom. Brzo nas taština kalja i obuzima.
Toliko puta bih volio, da sam šutio i da nijesam boravio meńu ljudima.
A zašto tako rado govorimo i meńusobno se pogovaramo, kad tako rijetko opet zašutimo
bez povrede savjesti?
Zbog toga tako rado govorimo, jer se u razgovorima želimo meńusobno utješiti i olakšati
srce izmučeno raznovrsnim mislima.
I Vrlo nam je drago govoriti i misliti o onom, što osobito volimo i želimo, ili o onom, što
osjećamo da nam je neugodno.
Ali često, nažalost, uzalud i badava! Takva je, naime, izvanjska utjeha veoma na štetu utjehi
Božjoj.
Zato nam je bdjeti i moliti, da nam vrijeme ne mine u dangubi.
Ako se smije govoriti, i ako je korisno, govoriti što će druge duhovno uzdignuti.
Zla navika i nehaj za naš napredak mnogo čini, da ne pazimo na svoj jezik.
Ali pobožan razgovor o duhovnim stvarima mnogo koristi duhovnom napretku, a ponajviše
tamo, gdje se jednaki srcem i duhom u Bogu udruže.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Koliko ćemo manje odgovorni biti, ako obuzdajemo svoj jezik? Srebro je malo govoriti, a zlato je šutjeti,
veli narod. Tko mosi obuzdan jezik, mudar je. Zaveži svoj jezik za ogradu zubi, da ne požališ nijedne
progovorene riječi, jer ćeš o svakoj morati podati račun na zadnjem sudu. Povjeri se dobrom Isusu kao
zaručnica zaručniku, kao bolesnik pouzdanom liječniku, kao dijete dragom ocu, da te čuva od pogibelji.
Molimo Gospodine Bože naš: ne dopusti, da budu podložni ljudskim pogiblima oni, koje si
obradovao učinivši ih dionicima Božanstva!
(Popričesna u sv. Misi za crkvu.)
Knjiga 1. XI.
JEDANAESTA GLAVA
KAKO ĆU STEĆI UNUTRAŠNJI MIR I REVNOST, DA BUDEM SAVRŠENIJI?
Mogli bismo posvema u miru živjeti, kad se ne bismo htjeli onim baviti, što su drugi rekli i
učinili, a što se nas ne tiče.
Kako može dugo mirno živjeti onaj, koji traži vanjske zgode, koji se u duši malo ili rijetko
sabere?
Blaženi bezazleni, jer će živjeti veoma mirno.
Zašto su nekoji sveti ljudi tako savršeni i predani razmišljanju?
Jer su nastojali umrtviti u sebi zemaljske želje, zato su mogli iz dna srca uz Boga prianjati i
sebi slobodno posvetiti mnogo vremena.
Previše se puštamo našim strastima i previše se brinemo za ono što je prolazno.
Rijetko svadavamo posve i jednu samo manu; ne raspaljujemo se željom, da svakim danom
napredujemo: zato ostajemo hladni i mlaki.
Da smo sami sebe posve umrtvili i da nam je srce slobodno od zemaljštine, tada bi osjećali
slast u božanskim stvarima i okusili nešto od nebeskog gledanja.
Sva je i najveća prepreka, što ne svladavamo strasti i požude, pa se ne trudimo da pońemo
savršenim putem svetaca.
Čim se namjerimo na malu nepriliku, odmah smo potišteni i tražimo ljudsku utjehu.
Da se u borbi opremo kao junaci: osjetili bi, zaista nad sobom moć Gospodnju s neba.
On je sam spreman da pomogne onima, koji se bore i koji se uzdaju u njegovu milost. Pruža
nam prigodu za boj, da pobijedimo.
Ako napredak u duhovnom životu položim samo u te izvanjske čine doskora će nam nestati
pobožnosti.
Nego položimo sjekiru na korijen, da očišćeni od strasti uživamo duševni mir.
Kad bismo svake godine istrijebili po jednu manu, brzo bismo postali savršeni.
Ali često osjećamo baš protivno, da smo na početku obraćenja bili bolji i čistiji, nego iza
mnogo godina zavjetovanog života.
Trebalo bi da budemo svaki dan revniji i savršeniji; a sada se smatra nešto velikim, ako tko
može sačuvati nešto od prve revnosti.
Da se isprvice samo malo silimo, mogli bismo kasnije sve lako i veselo vršiti.
Teško je ostaviti čemu si navikanuo; ali je teže upokoriti svoju volju.
Ali ako se ne svladaš u malim i lakim stvarima, kako ćeš se svladati u težim?
Iz početka se opri svojoj sklonosti i oduči se od zle navike, da ti malo po malo ne bude
borba teža.
O, kad bi spoznao koliki ćeš mir sebi pribaviti i radost drugima, ako se dobro vladaš;
mislim, da bi se više brinuo za svoj duhovni napredak!
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Što će ti da sve imaš, a nemaš mira Božjeg u duši? Mir se duže postizava čišćenjem duše od griješnih
sklonosti i grijeha, prema evanńeoskim uputama božanskog Spasitelja.Odreci se svoga svjetovnoga, ako te

smeta u duhovnom napretku. Slijedi Isusa uskom i tegotnom stazom, koja sigurno vodi do gledanja Boga.
Od sviju krivica i pogibli, Gospodine, oslobodi nas milostivo, koji nam darivaš da budemo
dionici tolikih tajna!
(Popričesna IV. Nedj. u korizmi.)
Knjiga 1. XII.
DVANAESTA GLAVA.
ŠTO NAM KORISTE NEVOLJE ?
Dobro je za nas da se u životu susretnemo s poteškoćama i neugodnostima; one, naima,
dozivlju čovjeka u se, kad spozna, da je prognanik i da mu se nije ni u što zemaljsko pouzdati.
Dobro je, što moramo kadikad pretrpjeti prigovore, i da se o nama zlo i netočno sudi,
premda dobro radimo i mislimo.
To nas čini poniznim i brani nas od isprazne slave.
Tad, naime, više tražimo unutarnje svjedočanstvo Božje, kad nas ljudi omalovažuju te nam
slabo vjeruju.
Zato bi se čovjek morao tako priljubiti uz Boga, da mu ne bi trebalo odviše tražiti ljudske
utjehe.
Kad je čovjek, koji ima dobru volju, u nevolji ili u napasti, ili ga muče zle misli, tada više
ćuti da mu je Bog potreban; shvaća, naime, da bez njega ne može ništa dobra učiniti.
I tada se žalosti, uzdiše i moli zbog nevolja, koje trpi.
Tada mu je mrsko duže živjeti i želi umrijeti, da se može rastati s tijelom i biti s Kristom.
I tada dobro opaža, da ne može biti sasvim siguran i potpuno miran na zemlji.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Što je čovjek savršeniji, više mu valja trpjeti na ovom svijetu.
To su dokazi Božje ljubavi ljubavi i odlikovanja. Tako nas uče sveci Božji, a ponajviše sam Gospodin
Isus Krist. Zahvalimo Gospodinu za patnje, koje nam šalje u svojoj očinskoj providnosti i pijmo s radošću
iz kaleža tuge i boli.
Podaj nam, Gospodine, da službu kršćanskih vojnika svetim postovima započnemo, te u
boju protiv duhovnih zloća utvrńeni budemo pomoću uzdržljivosti.
(Molitva kod Blagoslova pepela.)
Knjiga 1.XIII.
TRINAESTA GLAVA.
O SVLADAVANJU NAPASTI.
Doklegod živimo na svijetu, ne možemo biti bez nevolja i napasti.
Zato je u knjizi Jobovoj i napisano: «Borba je život ljudski na svijetu.»)
Zato bi trebalo, da bude svatko na oprezu radi napasti, da bdije u molitvi, da nas ńavao ne
prevari, jer on nikad ne spava nego «obilazi okolo tražeći koga bi proždro»:)
Nitko nije tako savršen i svet, a da ne bi bio kadikad napastovan, Ne možemo biti posve bez
napasti.
Ipak nam napasti često vrlo koriste, premda su dosadne i teške; one čovjeka ponizuju, čiste i
poučavaju.
Svi su sveci prošli kroz mnoge nevolje i napasti i napredovali su.
A oni, koji nijesu odoljeli napastima, bili su odbačeni i propadoše.
Nema na svijetu tako sveta staleža i tako skrivenog mjesta, gdje ne bi bilo napasti i
neprilika.
Doklegod živimo, nijesmo sasvim zaštićeni od napasti, jer u sebi nosimo uzrok napastima,
budući nas je rodila požuda.
Čim jedna napast ili nevolja mine, eto već druge, te nam je uvijek teško trpjeti, jer smo
izgubili Boga, našu blaženu sreću.
Mnogi gledaju da umaknu napastima, te padaju u još teže.
Samim bijegom ne pobjeńujemo neprijatelja, ali po strpljivosti i pravoj poniznosti bivamo
jači od svih neprijatelja.
Tko se samo izvana uklanja napasti, a korijena ne čupa, slabo će napredovati; šta više, još će
ga brže napasti opet snaći i gore će mu biti.
Malo po malo, strpljivošću i postojanošću te pomoću Božjom bolje će pobijediti, nego
tvrdoglavošću i vlastitom neobuzdanom upornošću.
Češće se posavjetuj u napsti sa onim, koga je snašla napast; ne budi surov sa napastovanim,
već ga utješi kao što bi želio, da i tebi bude.
Sve zle napasti dolaze na nas, jer smo nestalna duha i slabo se uzdamo u Boga.
Kako valovi amo tamo bacaju brod bez kormila, tako biva raznoliko iskušan mlitav i
nestalan čovjek, koji napušta svoje odluke.
Željezo se kuša u vatri, a pravednik u napasti.
Ćesto ne znamo što možemo, ali napast otkriva što smo.
Treba nam biti osobito na oprezu kod početka napasti; onda se, naime, lakše svlada
neprijatelja, ako mu nikako ne damo ući na vrata srca, nego mu se odmah, čim zakuca, pred
ulazom opremo.
Zato je netko rekao:
«U prvi čas se odupri, za lijekom je prekasno sezat. Kad je već uzelo zlo s duga
odgańanja mah.»)
Najprije dońe čovjeku u pamet samo misao, zatim živa slika, poslije naslada, zlo nagnuće i
pristajanje.
Tako malo po malo unińe zlobni neprijatelj sasvim, ako mu se ne opreš odmah iz početka.
I što se netko duže mlitavo opire, toliko postaje svakim danom mlitaviji, a neprijatelj jači.
Nek trpe teže napasti odmah, kad se obrate, a neki opet na koncu.
Neki opet prožive u padnji čitav život.
Jedni su lako napastovani, kako već odredi Božja mudrost i pravednost, koja mjeri stanje i
zasluge ljudske i sve unaprijed odreńuje na spasenje svojim odabranicima.
Zato ne zdvajajmo u napasti, nego se moramo tim gorljivije Bogu moliti, da nam bude u
pomoći u svakoj nevolji; Bog će, po riječim sv. Pavla, učiniti kraj kušnji, da možemo
podnijeti.
Ponizno, dakle, svoju dušu pod rukom Božjom u svakoj napasti i nevolji, jer će u duhu
ponizne spasiti i uzvisiti.
U napastima i nevoljama poznaje se, koliko je tko napredovao; tu se zasluge povećaju, a
krepost se boljevidi.
Nije velika stvar, da je tko, pobožan i revan, kad ne osjeća poteškoća; ali ako su u vrijeme
nevolje strpljivo svladava, onda moži očekivati napredak
Mnogi se sačuvaju u velikim napastima, a često padaju u dnevnim malim napastima zato, da
se poniženi ne pouzdaju odviše u se u volikim napastima, kad su slabi u tako malim kušnjama
Primjena i molitva
Ako se hrana ne začini soli, kvari se. Tako koristi i našoj duši napstovanje. Bog nas neće kušati preko
naših sila, ali do nas je, da se u svakovrsnim napastima junački borimo odmah u početku. Za vrijeme
napasti utecimo se zaštiti sv. Mihovila i svog Anńela Čuvara.
Sv. Mihovile arhanńele, čuvaj nas u boju, da ne propadnemo u strašnom sudu!
(Liturgija)
ČETRNAESTA GLAVA
NE SUDI NERAZBORITO !
Svrati oči na sebe, a čuvaj se, da ne osuńuješ tuńa djela.
Prosuńujući druge čovjek se muči uzalud, češće se vara i lako griješi; a kad ispituje i
prosuńuje sebe, uvijek ima koristi.
Često sudimo onako, kako nam leži na srcu; lako naime gubimo ispravan sud iz posebne
sklonosti.
Kad bismo uvijek težili čistom nakanom Bogu, ne bismo se tako lako uznemirili, ako bi nam
se protivili sjetilni utisci.
Ali često se nešto u nama krije ili još dońe štogod izvana, što nas takońer jednako privlači.
Mnogi sami sebe tajno i neznajući traže u onom, što rade.
I dok sve onako biva kako oni hoće i misle, čini se, da su posve smioni; ali ako bude što
drugačije nego što žele, odmah se uznemire i rastuže.
Zbog različitog mišljenja i mnijenja rańa se dosta često svańa meńu prijateljima, grańanima,
redovnicima i pobožnim ljudima.
Teško je odučiti se stare navike, i nitko se ne da rado dalje voditi izvan onoga, što vidi.
Ako se više oslanjaš na svoj razum ili marljivost negu u moć Isusa Krista, rijetko ćeš i kasno
biti duhovan čovjek; jer Bog hoće, da mu se posve podlošimo, i da žarka ljubav nadmaši svaki
razum.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Jedino sveznjući Bog ispravno sudi čovjeka. Odloži svoj sud u bližnjemu i prepusti ga Bog, jer mi u
mnogočemu sudimo po vanjskim dojmovima,
Sudimo stroga samoga sebe, da nam Spasitelj jednoć bude blagi sudac.
Milostiv budi, oprosti nam Isuse!
(Liturgija)
PETNAESTA GLAVA
O DJELIMA IZ LJUBAVI.
Ni za što na svijetu niti ikome za ljubav ne čini zla; ali siromahu koristi slobodno ti je kadikad
i dobro djelo propustiti ili zamjeniti ga boljim.
Tim dobro djelo ne propada, nego se pretvara u bolje.
Bez ljubavi ništa ne koristi vanjski posao; a štogod se vrši iz ljubavi, ma kako bilo maleno
prezreno, donosi obilnu korist.
Jer Bog više gleda s koliko ljubavi što činiš, nego koliko činiš.
Mnogo čini, tko mnogo ljubi; mnogo čini, tko dobro čini, ono što čini. – Dobro radi, tko više
služi zajednici, nego svojoj volji.
Često nam se čini, da je ljubav, a doista je sjetilna sklonosti; jer rijetko kod djela manjka
prirodna sklonost, vlastita volj, nada u nagradu i želja za udobnošću.
Tko pravo i savršeno ljubi taj ni u čem ne traži sama sebe, nego želi, da bude u svemu samo
slava Božja.
Takav nikome ne zavidi, jer mu nije stalo do vlastitog veselje niti ne ugańa sebi, nego želi
jedino da bude blažen u Bogu, najvećem dobru.
On ne pripisuje nikakvo dobro ikome osim Bogu, iz kojega sve dolazi kao iz izvora, te u

kom konačno svi sveci uživaju mir.
O, tko bi imao samo iskru prave ljubavi, taj bi osjetio, da je sve zemaljsko puno taštine !
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Stvori dnevno u jutro i pobudi preko dana dobru nakanu za sva djela, koja vršiš. Svako tvoje djelo, od
najmanjeg do najvećeg, neka slavi Boga. U svemu neka zavlada ljubav Božja. Sve na veću slavu Božju,
bila je dnevna dobra nakana sv. Ignacija, osnivača družbe Isusove.
Primi Gospodine, moju vaskoliku slobodu ! Primi pamćenje i razum i svu moju volju !
Štogod imam ili posjedujem, Ti si mi darovao. A ja Ti opet sve to vraćam i predajem potpuno
Tvojoj svetoj volji, da svime upravljaš. Daj mi samo da Te ljubim, i svoju svetu milost daj mi,
i doista sam bogat i ne tražim više ništa.
(Molitva s. Gnacija.)
ŠESNAESTA GLAVA
O SNAŠANJU TUđIH MANA.
Što ne možeš popraviti na sebi ili na drugima, treba da strpljivo podnosiš, dok Bog ne uredi
drugačije. – Promisli, da je tako možda bolje za tvoje ojačanje i strpljivost, bez koje naše
zasluge mnogo ne vrijede.
Ipak ćeš ponizno Boga moliti u tim poteškoćama, da ti se udostoji pomoći, te ih možeš
dobrovoljno podnositi.
Ako se tko ne popravi, kad ga opomeneš jednom ili dva puta, ne prepiri se s njim, nego sve
povjeri Bogu, da se vrši njegova volja i proslava na svakom njegovom sluzi.
Bog umije i zlo obratiti na dobro.
Nastoj biti strpljiv podnoseći tuńe nedostatke i svakovrsne slaboće; i ti si, naime, pun mana,
koje drugi moraju podnositi.
Ako sam ne možeš biti kako bi htio, kako ćeš moći drugoga udesiti po svojoj volji?
Vrlo rado bismo htjeli da drugi budu bez mana, a ipak ne ispravljamo svojih nedostataka.
Hoćemo, da se drugi oštro uskore, a sami se ne damo koriti.
Ne svińa nam se ako su drugi dosta slobodni, a ipak ne ćemo, da nam se zamoljeno uskrati.
Hoćemo, da druge vežu propisi, a sami ne trpimo nikakvog ograničenja slobode.
Po tome biva jasno, da rijetko kada prosuńujemo bližnjega kao sebe same.
Da su svi ljudi savršeni, što bismo onda imali trpjeti od drugih radi Boga?
Tako je sad Bog odredio, da naučimo “nositi breme jedan drugoga”.)
Nitko nije bez mane, nitko nije bez tereta, nitko nije sebi dostatan, nitko nije sam za se dosta
pametan; nego treba, da se meńusobno snosimo, jedan drugoga tješimo, isto tako pomažemo,
upućujemo i opominjemo.
Do kakve se kreposti dovinemo, najbolje se vidi u slučaju nevolje.
Jer prilike ne čine čovjeka slabim, nego pokazuju kakav je.
P r i m j e n a i m o l i t v a
Spasitelj je podnosio sve mane i pogreške svojih učenika; podnosi i ti mane svoje okoline. Budi sebi strog,
a bližnjemu blag sudac.
Kad se govori o tuńim manama, misli na svoje, koje su možda pred Bogom još veće.
Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh!
(Liturgija.)
SEDAMNAESTA GLAVA
O REDOVNIČKOM ŽIVOTU
Ako Hoćeš živjeti u miru i slozi s drugima, treba da naučiš svladati sebe u mnogočem.
Nije mala stvar živjeti u samostanu ili u družbi i tamo bez svańe boraviti te vjerno ustajati do
smrti.
Blago onome, koji je tu kreposno živio i sretno umro.
Ako hoćeš biti kripostan i naprdovati, drži se za prognanika i tuńinca na zemlji.
Ako hoćeš bogoljubno živjeti, treba da budeš luda radi Krista.
Malo koristi redovnička halja i postrižena kosa, ali promijenjen život i posvema ukroćene
strasti čine rrava redovnika.
Ište li tko što drugo osim jedino Boga i spasenje svoje duše, neće naći drugo nego muku i
nevolju.
Ne može ni onaj dugo mirovati, koji ne nastoji da bude najmanji i svkom podložan.
Došao si služiti, a ne gospodriti; znaj, da si pozvan na patnju i rad, a ne ne dangubu i
brbljanje.
Ovdje se dakle ljudi kušaju kao zlato u vatri. Ovdje nitko ne može ostati osim onoga, koji
hoće, da se iz dna srca radi Boga ponizi.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Samostanski život stalniji je put k savršenom životu, ali i zahtijeva više žrtve i pregaranja. Sretan onaj,
koji ga je ozbiljno prigrlio iz ljubavi prema Kristu.
Bože, koji si zaslugama sv. Franje obdario Crkvu svoju zametkom novoga podmatka, podaj
nam, da po ugledu na nj preziremo zemaljske stvari, a svagda se radujemo učešćem nebeskih
darova.
( Pristupna na blagdan sv. Franje As.)

OSAMNAESTA GLAVA
PRIMJERI SVETIH OTACA
Promatraj žive primjere svetih otaca, u kojima je odsijevala prava savršenost i pobožnost, pa
ćeš vidjeti kako je malo i gotovo ništa što mi činimo.
Jao, što je naš život ako se usporedi sa njihovim!
Sveci i prijatelji Kristovi služili su Gospodinu gladni i žedni goli i prozebli, u naporu i
umoru, bdijući i posteći, u molitvi i razmišljanju o svetim stvarima proganjani i izruženi.
O koliko su muka i kako teških pretrpjeli apostoli i mučenici, Ispovjednici, djevice i svi
ostali, koji su htjeli poći stopama Kristovim.
Oni su mrzili svoje duše na ovom svijetu, da budu njihove u vječnosti.
O, kako su strogo i oskudno živjeli sveti oci u pustinji; kako su podnosili duge i teške
napasti; kako ih je često neprijatelj mučio; Kako su neprestano i vruće se Bogu molili; kako
su oštro postili; kako su silno revni bili za duhovnim napretkom; kako su se odvažno borili da
uklone mane; kakvu su čistu i pravu nakanu imali prema Bogu!
Po danu su radili, a po noći su se dugo Bogu molili, premda ni uz dnevni posao nisu prestali
u duhu moliti.
Sve su vrijeme korisno provodili; svaki im se čas u službi Božjoj činio kratak, a od velike
slasti razmatranju zaboravljali su da i tijelo valja okrijepiti. Odrekoše se svakog bogatstva,
dostojanstva, časti prijateljstva i rońaka; nijesu željeli imati ništa od svijeta; jedva su uzimali
najpotrebnije za život, a žalostilo ih je služiti tijelu i kad je trebalo.
Bili su dakle siromašni zemaljskim blagom, ali veoma bogati milošću i krepostima.
Izvana ih je bila oskudica, ali iznutra jačali su se milošću i Božamnskim utjehom.
Daleko su bili od svijeta, ali zato vrlo blizu Bogu i njegovi osobiti prijatelji.
Sami su sebe smatrali za ništa, svijet ih je prezirao, dok ih je Bog volio i ljubio.
Bili su uistinu ponizni, živjeli su iskrenoj poslušnosti i provodili su dane u ljubavi i
strpljivost: radi toga su kod Boga postigli veliku milost.
Postavljeni su svima redovnicima za uzor, te neka nas oni potiču na dobar napredak više
nego mlitavci na nemar.
O, kolika je bila revnost kod svih redovnika, kad se red osnivao! O, kolika pobožnost u
molitvi, koliko natjecanje u kreposti! Kako je bila velika stega koliko je poštovanje i
poslušnost prema pravilu osnivača cvala meńu svima!
Još svjedoče preostali tragovi, da su bili muževi sveti i savršeni, koji pregaziše svijet hrabro
se boreći. Danas se već drži velikim, ako tko ne prestupi pravilo ili ako tko može strpljivo
podnijeti što le izabrao.
Oh, kako smo mlaki i nemarni u svom staležu, jer tako brzo ostavljamo prvašnju revnost, te
nam se već s lijenosti i mlitavosti gadi živjeti!
Daj, Bože, da ne zaspi želja za napredovanjem u krepostima u tebi, koji si češće vidio mnogo
primjera pobožnih ljudi!
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Budimo sveti, jer je naš Otac nebeski svet! – A do te svetosti doći ćemo, ako se držimo onih pravila i
uputa, koje nam daje za svagdanji život naša sveta katolička i apostolska Crkva. – Ne divimo se samo
uzornom i junačkom životu svetaca, nego ih nasljedujmo. – Ali ni oni se nijesu rodili svetima, nego su
vlastitim naporom i milošću Božjom postali sveci.
Svi sveti i svetice Božje, molite za nas! Blagoslovljen Bog u svojim anńelima i svetima!
(Liturgija.)
DEVETNAESTA GLAVA
O VJEŽBAMA DOBRA REDOVNIKA
Život dobra redovnika treba da je pun svake kreposti: da je takav iznutra, kakav se čini
ljudima izvana.
I pravo je, da smo u duši još savršeniji nego što se opaža izvana; Bog naime, koga moramo
duboko poštivati, vidi nas gdjegod bili, te treba da hodamo u njegovom prisustvu čisti kao
anńeli.
Svaki dan trebamo obnavljati svoju odluku i poticati se na revnost kao da smo se istom
danas obratili, te da govorimo: «Pomozi me Gospodine Bože, u dobroj odluci i u svojoj i u
svojoj svetoj službi, pa daj, da danas pravo započnem, jer ono što do sada učinih, nije ništa.»
O našoj odluci ovisi i naš duhovni napredak; tko hoće da dobro napreduje, neka se živo
prihvati posla.
Ako često malakše onaj, koji čvrsto odluči, što će se istom dogoditi od onoga, koji se odluči
slabo i rijetko?
Na različit način možemo odstupiti od svoje odluke; najmanje zanemarivanje duhovnih
vježbi ne prolazi bez nikakve štete.
Odluka pravednika ovisi više o milosti, i čega se god pravednici prihvaćaju, u Boga se uvijek
uzdaju.
Čovjek naime snuje, a Bog odreńuje. «Čovjek nije gospodar svoga puta.»
Ako popustiš kadšto uobičajenu vježbu iz pobožnosti ili iz ljubavi prema bližnjemu, lako ćeš
je kasnije nadoknaditi.
Ali ako se vježba zanemaruje na laku ruku iz duhovne dosade ili nemara, teško griješiš i
osjetit ćeš, da je štetno.
Naprezali se mi koliko mu drago, još ćemo lako sagriješiti u mnogočem. Ipak treba uvijek
nešta stalna odlučiti, a osobito protiv onoga, što najviše smeta.
Jednako moramo ispitati i urediti nutrašnji i vanjski ćivot, jer je to kovisno za duhovni
napredak.
Ako se ne možeš svagda sabrati, a ti se saberi kadikad, bar jednom na dan; ujutro ili naveće
ispitaj svoje vladanje što si danas govorio, radio i mislio; jer u tom si možda više puta uvrijedio
Boga i bližnjega.
Opremi se junački protiv ńavolske zlobe; obuzdaj proždrlost, pa ćeš svaku tjelesnu sklonost
lakše obuzdati.
Ne budi nikada sasvim besposlen, nego ili čitaj, ili piši, ili se Bogu moli, i razmatraj, ili radi
što za opću korist.
Ali tjelesne poslove treba umjereno obavljati, niti je tjelesni posao za svakoga jednak.
Što nije zajednička vježba, neka se ne vrši pred svima, jer se zasebe vježbe bolje vrše na
samu.
Ali se čuvaj, da ne budeš spor za zajedničke vježbe, a spremniji za zasebne vježbe; nego,
pošto si ispunio potpuno i vjerno što si dužan i što te se naloži, ako ti joj dotječe vremena,
ostavi ga za sebe kako to tvoja pobožnost želi.
Ne mogu svi vršiti jednu te istu vježbu; jednome više koristi ovakva, a drugom onakva
vježba.
I prema različitom vremenu prijaju nam posebne vježbe: neke su nam milije u blagdane,
aneke u radne dane.
Jedne trebamo, kad smo napastovani, a druge u vrijeme mira i pokoja. – Kad smo rastuženi,
volimo druge misli, a opet drugojačije, kad smo veseli u Gospodinu.
O glavnim svetkovinama moramo obnoviti pobožne vježbe i gorljivije se moliti svecima za
zagovor.
Od svetkovine do svetkovine moramo stvarati odluke kao da ćemo se tada s ovog svijeta
preseliti i doći na vječnu svetkovinu. Zato valja, da se u svetim vremenima pomno
pripravljamo i pobožnije živimo, te da svaku vjersku dužnost točnije vršimo kao da ćemo
doskora dobiti plaću od Boga za svoj trud.
A ako se taj čas zategne, vjerujemo, da se nijesmo dovoljno pripravili i da smo nedostojni
tolike slave, koja će se u odreńeno vrijeme za nama objaviti: i nastojmo, da se bolje
pripravimo na smrt.
«Blago onome slugi» - kaže evanńelista Luka) «Koga gospodar, kad dońe, nańe budna.
Zaista vam kažem, da će ga plostaviti nad svim svojim imanjem.»
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Iste opomene vrijede i za ljude u svijetu. – U našem srcu moraju sve kreposti naći njesta, jer tako želi
Spasitelj, kad nas poziva, da se u nj ugledamo, - Dnevno obnovi svoje odluke, ponajradije ujutro, i živi po
smišljenom kršćanskom dnevnom redu. Naročito se sjeti onih dobrih odluka, koje si stvorio u danima i
časovima osobite milosti Božje: iza sv. ispovijedi i sv. pričesti,u duhovnim vježbama, u sv misijama, u
pogibli i t.d.
Neka ispravi srca naša molimo, Gospodine, Tvojega smilovanje djelovanje, jer Tebi bez
Tebe ne možemo ugoditi.
Pristupna XVIII. Nedj. po Duh.)
DVADESETA GLAVA
LJUBI SAMOĆU I ŠUTNJU !
Potraži zgodno vrijeme, da se baviš sam sobom i često razmišljaj o dobročinstvima Božjim.
Okani se radoznalosti, pa radije čitaj takve stvari, koje te više potiču, na skrušenost nego ti
pružaju zabave.
Ako se ukoniš suvišnim razgovorima i besposlenu hadanju i ne slušaš novosti i govorkanja,
naći ćeš dosta zgodna vremena za nabožno razmatranje.
Najveći su se sveci uklanjali ljudskom društvu gdjegod su mogli, i voljeli su u tišini Bogu
služiti.
Reče netko: «Kolikogod sam puta bio meńu ljudima, manji sam se čovjek vratio.» O
tom se često uvjerimo, kad se dugo razgovaramo. Lakše je posve šutjeti nego govorom ne
uvrijediti. Lakše je ostati kod kuće nego se vani čuvati.
Tko dakle želi doprijeti do unutrašnjega i duhovnoga života, treba da se s Isusom uklanja

mnoštvu.
Nitko se sigurno u javnosti ne pokazuje, osim tko rado živi u tajnosti. – Nitko sigurno ne
govori, nego tko rado šuti.
Nitko sigurno ne vrši poglavarsku dužnost, nego tko se rado drugome podlaže. Nitko sigurno
ne zapovijeda, nego tko je naučio rado slušati.
Nitko se sigurno ne veseli, nego tko u sebi nosi svjedočanstvo čiste savjesti. Pouzdanje
svetaca svagda je bilo puno straha Božjeg. A nijesu zato bili manje brižni i ponizni, jer su se
odlikovali velikim krepostima i milošću.
Pouzdanje zlih ljudi izvire iz oholosti i umišljenosti te konačno u obmami.
Nikad ne misli, da si siguran u ovom životu, ako ti se i čini da si dobar redovnik ili pobožan
pustinjak.
Ćesto su oni, koje svijet više štuje, bili u većoj pogibelji, jer su se odviše uzdali u se.
Stoga je mnogima korisnije, da ne ostanu posvema bez napasti, nego da budu češće
napastovani, kako ne bi bili odveć bezbrižni, da se ne bi možda uzoholili i još više priklonili
izvanjskim utjehama.
O, kako bi čistu savjest sačuvao, tko ne bi nikad tražio prolazno veselje, tko se ne bi nikad
bavio svijetom!
O, kako bi velik uživao mir i pokoj, koji bi se okanio svake isprazne briga i mislio samo na
spasonosne i božanske stvari, pa se posve pouzdao u Boga!
Nitko nije vrijedan nebeske utjehe, ako se marljivo ne vježba u svetom skrušenju.
Ako se želiš od srca skrušiti, unińi u svoju sobu, pa se izmakni svjetskoj vrevi, kako je
pisano: »U svojim se ložnicama skrušite!»
U ćeliji ćeš naći, što vani gubiš. Ćelija postaje draga, ako si neprestano u njoj, a gadit će ti
se, ako je često ostavljaš.
Budeš li od početka svoga obraćenja u njoj rado stanovao i čuvao je, bit će ti poslije mila prijateljica
i najdraža utjeha.
U šutnji i tišini napreduje pobožna duša i uči tajne Sv. Pisma. Tamo nalazi potoke suza,
kojima se svaku noć pere i čisti.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
U svjetskoj buci i vrevi često zaboravljamo na Boga i rastresemo se, te ńavao lakse sije u naše duše
kukolj. Ako po svom zvanju ostajemo u svijetu, pa se moramo baviti prolaznim poslovima, uńimo koji čas
preko dana u se i promotrimo sva svoja djela i sve svjetsko komešanje pod vidom vječnosti. Najbolju
ćemo ocjenu našeg rada i života u svijetu zadobiti, ako obavimo zatvorene duhovne vježbe po uputi sv.
Ignacija Lojole.
Bože, koji si za raširenje veće slave imena svojega po blaženom Ignaciju svoju crkvu ukrijepio
novom pomoću: podaj, da njegovom pomoći i po njegovom primjeru boreći se ovdje na
zemlji, zavrijedimo s njime biti ovjenpani na nebesima
(Pristupna na Blagdan sv. Ignacija Prizn.)
I. Knjiga DVADESET I PRVA GLAVA
O SKRUŠENOM SRCU
Ako hoćeš štogod naprdovati, uzdrži se u strahu Božjem i ne budi odviše slobodan, nego
obuzdaj svoja osjetila i ne podaj se ludom veselju.
Nastoj da skrušiš srce i bit ćeš pobožan.
Skrušenost pruža mnogo dobra, što razuzdanost obično brzo igubi.
Čudno je, da se čovjek uopće može potpuno radovati u ovom životu, kad pomisli i promotri,
da je prognanik, a duža da mu je izvrgnuta tolikim pogibeljima.
Lakoumna smo srca, i ne marimo za pogreške, pa stoga ne osjećamo bolova naše duše, već
se često ludo smijemo, kad bi s pravom trebali plakati.
Nema prave slobode i česte radosti, osim kad se Boga bojiš, a savjest ti je mirna.
Blago onomu, koji može ukloniti sve što rastrese misli, pa se može sabrati i sveto skrišiti.
Blago onomu, koji se svega odriče, što mu može okaljati ili opteretiti savjest.
Bori se muževno: navika se svladava navikom.
Ako se umiješ riješiti ljudi, i oni će tebe pustiti u miru da činiš svoje.
Ne prte se u tuńe stvari, i ne uplići se u poslove starijih.
Uvijek najprije gledaj na sama sebe; osobito opominji samoga sebe prije nego sve druge,
koji su ti dragi.
Ako te ljudi ne vole, ne žalosti se radi toga; nego neka ti bude teško, što se ne vladaš dobro i
mudro, kako bi se dolikovalo sluzi Božjem i pobožnom redovniku.
Često je korisnije i sigurnije, ako u ovom živpotu nemamo mnogo utjehe, osobito sjetilne.
Upoznaj, da si nevrijedan utjehe Božje te da si više vrijedan teške nevolje.
Kad se posvema skrušiš, onda ti je sav svijet težak i gorak.
Dobar čovjek nańe svagda dosta radi toga radi čega treba da se skruši i plače. Dali promatra
sebe i misli o bližnjemu, zna da nitko na zemlji ne živi bez nevolja.
I što sebe strože promatra, tim mu je veća bol.
Naši su grijesi i pogreške uzrok pravednom bolu i unutrašnjoj skrušenosti; u grijehe smo se
toliko zapleli, da smo rijetko sposobni promatrati nebeske stvari.
Da češće misliš na svoju smrt nego na dug život, nema sumnje, da bi se savjesnije
popravljao.
A da u duhu ozbiljno joń promotriš buduće muke u paklu ili u čistilištu, vjerujem, da bi
drage volje podnosio napore i bolove, te se ne bi plašio nikakve strogosti.
Ali jer nam to ne prodire do srca, a volimo još što nama godi, zato ostajemo hladni i veoma
lijeni.
Često je siromaštvo duha krivo, da se jadno tijelo tako lako tuži.
Moli se zato ponizno Gospodinu, da ti dade skrušeno srce i reci s prorokom: » Nahrani me,
Gospodine hljebom suznim i napoji me suzama u punoj mjeri.»
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Kad je sv. Alojzije svoje neznatne pogreške iz ranog i nesvijesnog djetinjstva tako teško okajavao, a sv.
Magdalena Pazzijska jedan laki grijeh, kako da se i ne skrušimo, koji smo puni svakovrsnih grijeha !
Oplakujmo svoje grijehe dobrim savršenim pokajanjem prigodom sv. ispovijedi i svake večeri prije
počinka, a u nas neka uńe sv. strah i pred najmanjim grijehom.
Svemogući vječni Bože, daj nam svetotajstva muke Gospodnje tako vršiti, da oproštenje
primiti zavrijedimo.
/Pristupna na Veliki Utorak.)
DVADESET I DRUGA GLAVA
RAZMIŠLJAJ O LJUDSKOJ BIJEDI !
Bio ti gdje mu drago i obratio se ti kamo mu drago, ako se ne obratiš Bogu, jadan si.
Uznemiruješ li se, jer ti ne uspijeva sve kako želiš i hoćeš?
Tko je taj kome biva sve po volji? Ni meni ni tebi niti ikome od ljudi na zemlji.
Nema nikoga na svijetu bez nevolje ili jada, bio on kralj ili papa.
A kome je najbolje? Zastalno onome, koji može za Boga štogod trpjeti.
Mnogi slabići i neznalice govore: gle, kako lijepo onaj čovjek živi, kako je bogat, kako velik,
silan i uzvišen!
Ali gledaj na nebeska dobra i vidjet ćeš, kako su sva ta vremenita dobra uništena, kako su
nestalna i vrlo tegobna, jer ih nikada ne posjedujemo bez straha i brige.
Nije čovjek sretan, ako obiluje vremenitim dobrima, nego ga zadovoljuje srednja mjera.
Prava je nevolja živjeti na zemlji.
Čim više želi čovjek biti duhovan, tim mu sadanji život postaje gorči, jer osjeća bolje i vidi
jasnije mane ljudske pokvarenosti.
Jesti, piti, bdjeti, spavati, počivati, raditi i robovati ostalim prirodnim potrebama doista je
velika muka i pokora za pobožna čovjeka, koji bi htio biti slobodan i prost od svakog grijeha.
Duhovan čovjek biva, naime, na svijetu vrlo vezan tjelesnim potrebama. Zato prorok poboŽno
moli, da bi se njih mogao osloboditi govoreći. «Izbavi me, Gospodine, od mojih
potreba.»)
Ali teško onima, koji ne uvińaju svoju bijedu, ali još teže onima, koji ljube ovaj bijedni i
Prolazni život.
Toliko ga nekoji ljube, da ne bi ništa ni marili za kraljevstvo Božje, kad bi mogli ovdje
uvijek živjeti, premda jedva imaju i najpotrebnije mučeći se ili prosjačeći.
Bezumni i nepostojani srcem, koji tako duboko zagreznuše u zemaljštinu, da im se samo
dopada ono što je tjelesno!
Ali će bijednici teško osjetiti još na koncu života, kako je kukavno i ništeno bilo, što su
ljubili.
Sveci pak Božji i svi pobožni prijatelji Kristovi nijesu se obazirali na ono, što je tijelu
godilo, niti ono, što je u svijetu uspijevalo; sva im je nada i težnja smjerala na vječna dobra.
Svaka njihova želja podizala se do stalnoga i nevidljivoga, da ih ne bi ljubav k vidljivim
dobrima dovukla do najnižeg. Ne gubi, brate, vjere, u duhovni napredak; još imaš vremena i
časa!
Zašto hoćeš odgoditi svoju odluku do sjutra? Ustani, odmah i počni i reci: Sad je vrijeme za
rad, sada je vrijeme za borbu, sad je zgodno vrijeme da se popravimo.
Kada ti je zlo i kad trpiš nevolju, tad je vrijeme za zaslužbu.
«Ognjem ti je i vodom proći prije nego dońeš do pokoja.»)
Ako sebe ne prisiliš, ne ćeš svladati mane. Dok nosimo ovo krhko tijelo, ne možemo biti bez
grijeha, niti živjeti bez tegobe i bola.
Drago bi nam bilo mirovati bez svake nevolje, ali jer smo po grijehu izgubili nevinost,
izgubili smo pravo blaženstvo.
Zato moramo biti strpljivi i čekati na milosrńe Božje dok «ne prońe zloća») i «život ne
proguta smrtno».)
O, kolika je slabost ljudska kad je uvijek sklona na zlo! Danas ispovijedaš svoje grijehe, a
sutra iste počinjaš.
Sad odlučiš, da ćeš se čuvati, a sad kasnije griješiš kao da nijesi ništa ni odlučio.
S pravom se možemo poniziti, niti ikad možemo što veliko o sebi misliti, jer smo tako slabi i
nestalni.
I radi nemarnosti može se brzo izgubiti sve, što se po milosti teškom mukom jedva postiglo.
Što će biti još konačno od nas, kad tako rano postajemo mlaki? Jao nama, ako tako naginjemo
mirovanju kao da smo već u miru i sigurnosti, dok se još u našem vladanju ne pokazuje ni
trag svetosti.
Dobro bi bilo, da se još jednom kao dobri novaci dademo poučavati u kreposnom životu:
možda bi bilo nade, da ćemo se u budućnosti nešto popraviti i više duhovno napredovati.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Ako te stigne nesreća i zlo, gledaj u njima ruku Božju, koja nas takvim skrušenjem hoće da dovede do
pravr pokore i da nas očuva od životne obijesti. Naše slabosti i ostaci grijeha u nama neka nam otvore
duhovne oči, da se još čvršće povežemo uz Isusa i njegovu svetu milost, jer je on uzeo na sebe sve naše
ljudske slabosti osim grijeha. Božanski spasitelj učvrstit će naše dobre odluke i prve uspjehe u duhovnom
Životu.
Srce Isusovo, spasenje onima, koji se u Te ufaju, smiluj se nama!
(Liturgija)
DVADESET I TREĆA GLAVA
RAZMIŠLJAJ O SMRTI.
Brzo će biti gotovo ovdje s tobom; gledaj , dakle, kako živiš: jer danas jesi, a sutra te više
nema. Čim nekoga ljudi ne vide, brzo ga zaboravljaju.
O, kako smo ludi i tvrda srca, jer mislimo jedino na sadašnjicu, a ne predvińamo radije
budućnost! Trebalo bi, da uvijek radiš i misliš tako, kao da ćeš još danas umrijeti.
Kad bi ti savjest bila mirna, ne bi se mnogo bojao smrti. Bolje bi bilo čuvati se grijeha nego
izbjegavati smrt. Ako danas nijesi pripravan, kako ćeš biti sutra?
Sutrašnji dan je nestalan, i ne znaš hoćeš li sutra živ biti?
Što nam koristi dugo živjeti, kad se tako malo popravljamo? Ah, dug život ne čini nas boljima,
nego nam često uvećava krivicu.
O, da smo i jedan dan dobro proživjeli na ovom svijetu! Mnogi broje godine otkada se
obratiše, ali je često slab plod obraćenja.
Ako je strašno umrijeti, možda je još pogibeljnije dulje živjeti? Blago onome, koji uvijek
misli na čas smrti i svaki dan se na nju sprema. Ako si vidio koga kako umire, pomisli, da ćeš
I ti istim putem proći.
Ujutro pomisli, da ne ćeš dočekati večeri. A naveće se ne usudi nadati jutru.
Budi, dakle pripravan i ćivi tako, da te smrt ne zateče nikad nepripravna. – Mnogi umru
naglo i iznenada; jer «Sin čovječji doći će u koju uru ne mislite.»
Kad dońe onaj zadnji čas, o čitavom ćeš prošlom životu početi sasvim drugajačije misliti;
veoma češ žaliti, što si bio tako nehajan i mlitav.
Kako je sretan i mudar onaj, koji nastoji, da sada za ńivota bude onakav, kakvog želi da ga
smrt nańe! Au sretnu se smrt mnogo onda pouzdaj, ako svijet posve prezreš te vruće želiš
napredovati u krepostima; ako uzljubiš stegu, ako vršiš pokoru, ako se svladaš i ako podneseš
svaku nevolju za ljubav Kristovu.
Mnogo dobra moćeš učiniti, dok si zdrav; ali kad oboliš, ne znam što ćeš moći.
Rijetki su koji u bolesti postaju bolji; tako se i oni rijetko posvećuju, koji mnogo hodočaste.
Ne uzdaj se u prijatelje i u rońake i ne odgańaj svoga spasenja za kasnije: jer će te ljudi brže
zaboraviti, nego što misliš. Bolje je sada u pravo vrijeme pobrinuti se da ovršiš kakvo dobro
djelo, nego se pouzdati u tuńu pomoć.
Ako se sada ne brineš sam za sebe, tko će se za tebe brinuti u budućnosti? Sad je vrijeme
dragocjeno. «Sad su dani spasenja, sada je vrijeme najzgodnije.»
Ali žalosno je, da ti ne upotrebljavaš korisnije to vrijeme u kome možeš zaslužiti, čime ćeš
se okoristiti za vječni život! Doći će vrijeme, kad ćeš poželjeti jedan dan ili sat da se pripraviš,
a ne znam hoćeš li ga zadobiti.
Ej, predragi, iz kakve bi se pogibelji mogao izbaviti, kakvog li se straha riješiti, ako budeš
uvijek živio u strahu Božjem i mislio na smrt?
Nastoj sada tako živjeti, da se na času smrti možeš većma radovati nego bojati. Nauči se
sada sve prezirati, da onda možeš nesmetano poći Kristu. Kroti sada svoje tijelo pokorom, da
bi se tada sigurnije mogao pouzdati.
Ah, luńaće, što misliš, da ćeš dugo živjetik, kad ni za jedan dan nijesi ovdje siguran? Koliko
ih se samo prevarilo, pa su iznenada preminuli?
Koliko si puta slušao govoriti, da je ovaj od mača posrnuo; onaj da se je utopio; onaj da se s
visoka srušio, slomivši vrat; onaj da se za stolom ukočio, a ovaj da je kod igre svršio?
Jedan je poginuo od vatre, drugi od oružja, netko od kuge, a netko od razbojničke ruke: i
tako svi svršuju smrću.»život ljudski prolazi brzo kao sjena».
Tko ćete se sjećati iza tvoje smrti, i tko će se pomoliti za tebe? Čini, sad, predragi, štogod
možeš, jer ne znaš, kada ćeš umrijti, i ne znaš, što te iza smrti čeka.
Dok imaš vremena, skupljaj neprolazno blago. Ni na što ne misli, nego na svoje spasenje;
brini se samo za Božje stvari.
Pribavi si sada prijatelje štujući svece Božje i nasljedujući njihov život, da te prime u vječne
stanove kada umreš.
Vladaj se kao stranac i gost na svijetu, koga se ništa ne tiču svjetski poslovi. Sačuvaj
slobodno srce i posvećeno Bogu, jer «nemaš ovdje stalne postojbine».
Tamo upravljaj dnevne molitve, uzdahe i suze, da ti duša iza smrti bude vrijedna da dońe
Gospodinu. Amen
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Ne možeš izbjeći smrti, jer je to naša baština po istočnom grijehu, Čas smrti je odsudan za tebe, jer kako
posječeno stablo padne, onako ostane ležati. Ali se zato pripravljaj kreposnim životom na smrt, kloni se
svakoga grijeha, čini dobra djela. Spasonosno će ti biti, ako se, lijegajući u krevet, sjetiš svoje neizbježive
smrti i ako se naročitom molitvom utečeš Majci Božjoj i sv. Josipu zaštitniku dobre smrti.
Molimo Te, Gospodine Isuse Kriste, koji nas oživljuješ nebeskim tajnama, da se uvijek
ugledamo u primjer Tvoje sv. obitelji te zavrijedimo, da nam j smrtnom času dońe ususret
slavna Djevica sa svetim Josipom, a Ti da nas primiš u vječni nebeski dom.
(Pristupna na blagdan sv. Obitelji.)
DVADESET I ČETVRTA GLAVA
O SUđENJU I KAZNAMA ZA GREŠNIKE
Kod svih djela gledaj na konac i promisli, kakav ćeš stajati pred strogim sucem, kome nije
ništa sakriveno, koji se ne da ublažiti darovima te ne prima izgovora, nego će suditi kako je
pravo. O bijedni i bezumni grešniče, što ćeš odgovoriti Bogu, koji zna za svaki tvoj grijeh,
kad se daikad plašiš pogleda razljućenom čovjeka?
Zašto se već sada ne brineš za sudnjidan, kad te nitko drugi neće moći opravdati ili braniti ,
jer će svaki sebi samome biti dovoljan teret?
Sad donosi tvoj napor plodove, plać ti se uračuna, uzdah usliši, a bol zadovolji i čisti, strpljiv
Čovjek ima veliko spasonosno čistilišta, ako podnosi nepravdu te se više žalosti radi tuńe zlob
nego zbog vlastite pretrpljene nepravde; ako se rado moli za svog neprijatelja i od srca oprašta
uvrede, ako ne oklijeva druge moliti da mu oproste, ako se lakše smiluje nego rasrdi; ako
često sebi silu nanosi i ako nastoji, da tijelo posvema podloži duhu.
Bolje je, da se sada čistimo od grijeha, da ništimo pogreške, nego da ih pridržimo za
okajanje na drugom svijetu. Zaista, sami sebe varamo neurednom ljubavlju prma tijelu.
Što će onaj oganj drugo proždirati, nego tvoje grijehe? Što se više sada štediš i robuješ tijelu,
tim ćeš teže i kasnije okajati i spremaš veću grańu za paklensku vatru.
U čemu se je griješilo, u onom se teže kazniti. Ondje će se ljenčine podbadati usijanim šiljcima,
a izjelice i pijanice mučiti strahovitom žeńu i gladom. Ondje će se bludnici i raskalašeni
polijevati smolom i smrdljivim sumporom, a zavidnici će se od bola savijati kao bijesni psi.
Nema mane, koja neće imati svoju osobitu muku. Tamo će jedna ura zadavati groznije muke
nego zadaje ovdje stotina godina najstrože pokore.
Tamo nema osuńenicima nikakva mira niti utjehe, dok ovdje kadikad otpočnemo od napora i
tješimo se s prijateljima. Sada budi zabrinut i žali grijehe, da na sudnji dan budeš siguran s

blaženima.
“Tada će pravednici hrabro stajati s velikom stalnošću prema onima, koji su ih mučili i
tlačili.”
Tada će ustati da sudi onaj, koji se sada ponizno podlaže ljudskome sudu. Tada će siromah i
ponizan biti pun pouzdanja, a oholica će se plašiti sa svih strana.
Onda će se vidjeti, da je onaj bio za života mudar, koji je naučio biti lud i prezren u svijetu
radi Krista. Onda ćemo se veseliti radi svake strpljivo podnesene nevolje i “svaka će
nepravda zašutjeti”.
Onda će se izmučeno tijelo više veseliti nego da je bilo razmaženo nasladama. Onda će se
zasjati prosta haljina, a skupocjena će potamnjeti. Onda će se više slaviti siromašna kućica
nego zlatna palača. Onda će koristiti više ustrajna strpljivost nego vlast nad čitavim svijetom.
Onda će se više uzveličati skromna poslušnost nego sva svjetska lukavština.
Tada će nas više veseliti čista i mirna savjest nego duboka učenost. Tada će više vrijediti
preziranje bogatstva nego sve blago sinova zemaljskih. Tada ćeš biti više utješen radi
izvršenih pobožnih molitava nego radi održanih slavnih gozba. Tada ćeš se više radovati što si
šutio nego što si se dugo razgovarao. Tada će više vrijediti sveta djela nego mnoge lijepi
riječi. Tada će više koristiti strog život i oštra pokora nego sva zemaljska raskoš.
Nauči se sada trpjeti male patnje, da se možeš time osloboditi većih. Ovdje najprije kušaj,
što ćeš moći poslije. Ako ne možeš podnijeti sada ove male patnje, kako ćeš snositi vječne
muke? Ako te sada mala bol čini nestrpljivim, što će biti u paklu? Gle, ne možeš, zbilja imati
dvije radosti: naslańivati se na zemlji i poslije kraljevati s Isusom Kristom.
Da si sve do danas živio u častima i nasladama, što bi ti sve to sve koristilo, kad bi ovaj čas
morao umrijeti? Stoga je sve taština osim ljubiti Boga i samo njemu služiti. Jer tko Boga iz
svega srca ljubi, taj se ne boji smrti, ni muke, ni suda, ni pakla; savržena ljubav čini nam,
naime, siguran dolazak k Bogu. Ako tko još voli grijeh, nije ni čudo, ako se plaši smrti i suda.
Dobro je ipak, da te barem strah pred paklom uspregne od grijeha, ako te ljubav još ne može
odvratiti od zla. Ali tko zabacuje strah Božji, ne će moći dugo ostati dobar, nego će doskora
pasti u zamke paklenoga duha.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Neka i nama kao i sv. Jeronimu neprestano zvuči trublja strašnoga suda u ušima, jer će to biti dan, kada
će i pravednici biti bez milosrńa suńeni, a kamo li ne mi grešnici!
Pri svijetlu mrtvačke svijeće promatraj sva svoja djela i čitav život, pa ćeš se riješiti svake oholosti,
bludnosti i nepokornosti zakonu Božjem i crkvenom. Pitaj se kod svakog djela kao što je radio sv.
Alojzije:što mi koristi za vječnost? I izbjeći ćeš mnogom grijehu i svladati mnoge mane i slabosti.
Molimo Te, Gospodine Bože, da nas tvoji darovi odalečuju od zemaljskih raskoši o mebeskom
nas krepošću uvijek obnavljaju.
(Popričesna IV. Nedj. po Bogoj.)
DVADESET I PETA GLAVA.
O REVNOM POPRAVLJANJU CIJELOG NAŠEG ŽIVOTA.
Budi revan i marljiv u službi Božjoj i misli često: pošto si došao i zašto si ostavio svijet? Zar
ne zato da živiš za Boga i da postaneš duhovnim čovjekom? Žuri se, dakle, da napreduješ, jer
ćeš doskora za svoj napor primiti plaću, pa neće više biti ni straha ni ćalosti tvojoj blizini.
Sada žeš se malo truditi, a poslije ćeš zadobiti vrliki mir, dapače i vječnu radost. Ako ostaneš
vjeran i revan u svom radu, bez dvojbe da će i Bog bitivjeran i obilan u nagrańivanju. Trebaš
se živo nadati, da ćeš pobijediti; ali ne smiješ se predati sigurnosti, da ne omlitaviš ili se ne
uzoholiš.
Kad je neki bojažljivac često kolebao izmeńu straha i nade, pa se nadvadan tugom jednom u
crkvi pred žrtvenikom klečeći molio Bogu, ovako je u sebi mislio i govorio: «O, kad bih
znao hoću li ustrajati?» I odmah začuje u sebi Božji odgovor.: «Pa da znaš, što bi učinio?
Sad čini što bi htio onda činiti, i bit ćeš sasvim miran»
On se brzo utješi i ohrabri, izruči se volji Boćjoj i bajažljivo kolebanjeisčeznu. Nije htio
radoznalo ispitkivati, što će mu se dogoditi, nego se više trudio da ispita, što je prava i
savršena volja Božja, kako bi svako dobro djelo započeo i dovršio.
«Uzdaj se u Gospodina i čini dobro; ostani na zemlji i hranit ćeš se njezinim
bogatstvom», veli prorok.
Jedno je što mnoge odbvija da ne naprduju i da se temeljito ne poprave: strah pred
poteškoćema i naporima u borbi. Oni baš najviše mimo ostalih napreduju u kreposti, koji
muževnije nastoje svladati ono, što je teže i protivnije. U čemu se, naime, više svladamo i
umrtvimo duhom, u tom više napredujemo i zaslužujemo veću milost. Ali nemaju svi jednako
mnogo da svladaju i ukrote. Ipak će marljivi pregalac jače napredovati, premda je u njega više
strasti, nego onaj, koji se dobro vlada, ali ne nastoji tako živo oko kreposti.
Dvoje nam osobito pomaže, da se čestito popravimo: ako se silom otimljemo onome, čemu
je priroda po grijehu sklona te ako živo nastojimo oko dobra, koje baš ponajviše trebamo. Još
se nastoj svladati i čuvati onoga, što ti je ponajviše u drugih mrsko.
Svuda se okoristi za svoj napredak, te se oduševi za nasljedovanje, ako vidiš ili čuješ dobre
primjere. Ako primjetiš šta grešna, čuvaj se, da toga ne činiš; ili ako si kad učinio, trsi se da se
što prije popraviš. Kako tvoje oko druge motri, tako i druge paze na tebe.
Kako je ugodno i dražesno gledati revnu i pobožnu braću, koja se dobro vladaju i drže reda!
Kako je žalosno i teško gledati one, koji neuredno žive, koji ne vrše ono na što su pozvani.
Kako je štetno, kad zanemariš ono čemu si se posvetio po zvanju, pa težiš za onim, što ti nije
povjereno! Sjećaš se stvorene odluke i imaj pred očima sliku Raspetoga! Ako promotriš život
Isusa Krista, doista ne možeš stidjeti, što dosad nijesi više nastojao da mu budeš sličan,
premda si bio dugo na putu Božjem. Redovnik, koji pažljivo i pobožno razmatra presveti
život i muku Gospodnju, naći će ondje izobila svega, što mu je korisno i potrebno, te ne treba
da osim Isusa što boljega traži.
O, kad bi raspeti Isus ušao u naše srce, kako bismo brzo i dosta bili učeni! Revan redovnik
sve podnosi veselo, što mu se zapovijeda. Nemarnu i mlaku redovniku biva sve teže i odasvud
ga biju nevolje, jer nema uinutrašnje utjehe, a izvanjske ne smije tražiti. Redovnik, koji ne
živi u stezi, izlaže se teškoj propasti. Onomu, koji traži lakše i ugodnije, svagdje će biti
tijesno, jer mu ovo ili ono neće biti po čudi.
Kako to drukčije vrše toliki drugi redovnici, koji živu u samostanskoj stegi dosta skučeni?
Malo kad izlaze, živu povučeno, veoma se siromašno hrane i grubo se odijevaju; mnogo rade,
a malo govore, kasno lijegaju, a rano ustaju; dugo mole, često uče i u svemu se drže reda.
Gledaj Kartuzijance i Cistercite te redovnike i redovnice različitih redova, kakosvaku noć
ustaju da pjevaju hvale Gospodinu.
I zato bi bila sramota, da ti ljenčariš u tako sveto vrijeme, dok toliko mnoštvo redovnika
počinje slaviti Boga. O, kad se ne bi imali ni s čim drugim baviti nego da svim srcem i ustima
hvalimo Gospodina Boga svojega! O, da ti nikad ne bi trebao ni jesti, ni piti, ni spavati, nego
da bi mogao svagda Boga hvaliti i baviti se samo duhovnim stvarima! Tada bi bio mnogo
srećniji nego sada, kada služiš tijelu u svakoj potrebi. Kamo sreće, da nije tih potreba, nego da
sam ja samo duhovne okrepe, koju malo kad okusimo, na žalost!
Kad čovjek dońe do toga, da ni u kakva stvorenja ne ište svoje utjehe, onda istom započinje
savršeno u Bogu ćivjeti, i biti takońer u svemu zadovoljan, dogodilo se što mu drago.
Onda ga ni velika stvar neće veseliti, niti će ga mala žalostiti, nego se posvema i pouzdano
predaje Bogu, koji mu je sve u svemu; kome ništa ne propada i ne služi bez oklijevanja.
Misli svagda na konac i da se izgubljeno vrijeme ne vraća. Bez brige i nastojanja nikad ne
ćeš biti krepostan. Čim počinješ biti mlak, već tipočinje biti zlo.
Ako budeš revan, naći ćeš veliki mir i lakše ćeš podnijeti napore radi misli Božje i radi
ljubavi prema kreposti. Revan i marljiv čovjek na sve je spreman. Veća je muka opirati se
grijehu i strasti nego znojiti se kod tjelesnih radnja.
Tko se ne kloni malih pogrešaka, malo po malo pada u veće. Uvijek ćeš se naveće radovati,
ako provedeš korisno dan.
Bdij nad samim sobom, potakni se, opomeni sama sebe, i sama sebe ne zanemari, pa bilo s
drugima kako mu drago. Toliko ćeš napredovati, koliko ćeš sama sebe nadvadati. Amen.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Ne zastani na pola puta u kreposnom životu, nego se dnevno svladaj, da te ńavao ne prevari. Napastuje li
te pohlepa za jelom ili izbirljivost u hrani, razmišljaj kako se je Isus lišio svega, i bit će ti lakše. Boriš li se
u mekoputnošću, sjeti se Isusovih bdijenja i njegovog siromaštva. Ako Ti je teško slušati, slijedi ga, jer je
bio poslušan do smrti na križu. Naginješ li oholosti, pogledaj Spsasitelja kako je trnjem okrunio svoju
glavu, i ponizi se gdje god ti se pruži prilika.
Da se dostojiš nas same u svetoj službi svojoj potkrijepiti i uzdržati, Tebe molimo usliši nas!
(Liturgija.)
K o n a c p r v e k n j i g e.

II. Knjiga
OPOMENA ZA NUTARNJI ŽIVOT
PRVA GLAVA
O NUTARNJEM ŽIVOTU
Kraljevstvo je Božje u vama, (veli Gospodin)
Obrati se Gospodinu svim srcem i ostavi ovaj bijedni svijet, pa će ti duša naći pokoja.
Nauči se prezirati spoljašnost, a zavoli unutarnji život i vidjet ćeš, gdje kraljevstvo Božje
dolazi u te.
“Jer kraljevstvo je Božje mir i radost u Duhu svetom”) što se ne daje bezbožnicima.
Krist će tebi doći ulijevajući ti svoju utjehu, ako mu pripraviš dostojan stan u unutrašnjosti.
“Sva njegova slava i ljepota jest iznutra) i tu mu se svińa.
Krist često pohańa duhovnog čovjeka, slatko se s njim razgovara, ugodno ga tješi, obasipa ga
mirom i osobitom, začudnom povjerljivošću.
Eto, vjerna dušo, spremi svoje srce ovom zaručniku, da se udostoji k tebi doći i u tebi
stanovati.
Tako naime sam govori: “Ako tko ljubi mene, riječ će moju držati, i k njemu ćemo doći i
kod njega ćemo se nastaniti.”)
Ustupi dakle mjesto Kristu, a svima ostalima zabrani ulaz.
Ako imaš Krista, već si bogat i to ti je dosta.On će se za tebe brinuti i bit će ti vjeran upravitelj
u svemu, da ti nije potrebno uzdati se u ljude.
Ljudi se brzo mijenjaju i domala ih nestaje. “Krist ostaje do vijeka”) i stoji uz nas vjerno
do svršetka.
Ne valja se mnogo pouzdati u krhka i prolazna čovjeka, ako i jest koristan i drag; niti se
treba mnogo žalostiti, ako li se kadikad tko suprostavi i protuslovi.
Oni, koji se danas drže s tobom, sutra ti se mogu protiviti i obrnuto: jer se ljudi često
mjenjaju kao vjetar.
U Boga se sasvim pouzdaj; njega se boj i njega ljubi! Bog će braniti tebe i sve će učiniti
kako je za te najbolje.
“Nemaš ovdje stalne postojbine”) i na komu mjestu da bio, svuda si stranac i putnik; nikad
nećeš imati pravoga mira, ako se tijesno ne sjediniš s Kristom. Šta se ovdje ogledavaš, kad
ovo nije mjesto tvoga počinka?
Na nebesima treba da ti je stan, a na sve zemaljsko treba pogledati kao na prolazu. Sve
zemaljsko prolazi, a jednako i ti s njim. Gledaj: da uz ništa ne prioneš, da se ne uhvatiš i da ne
propadneš. Misli na Svevišnjega, a svoju molitvu upravljaj Kristu bez prestanka.
Ako ne znaš promišljati o visokim i nebeskim stvarima, a ti otpočini razmišljajući o muci
Kristovoj i rado boravi u njegovim svetim ranama.
Ako se pobožno utečeš k ranama i dragocjenim ožiljcima Isusovim, osjetiti ćeš u nevolji
veliku utjehu, pa nećeš mnogo mariti za prezir ljudi i lako ćeš podnijeti klevetanje.
I Krista su ljudi na zemlji prezirali i u najvećoj su ga nevolji i porugama ostavili znanci prijatelji.
Krist je htio trpjeti i biti prezren, a ti se usuńuješ na što tužiti? Krist je imao neprijatelja i
protivnika, a ti hoćeš da ti svi budu prijatelji i dobrotvori?
Zašto će ti se nagraditi strpljivost, ako te ne snalazi ništa teška? Ako nećeš ništa neugodna
pretrpjeti, kako ćeš biti prijatelj Kristov? Trpi s Kristom i radi Krista, ako želiš kraljevati s
Kristom.
Kad bi jednom sasvim unišao u Srce Isusovo i samo malo okusio vruće one ljubavi, ništa se
ne bi brinuo o ugodnom ili neugodnom, nego bi se više veselio nanešenoj uvredi. Ljubav k
Isusu čini da čovjek prezire sama sebe.
Tko ljubi Isusa i istinu i tko je duhovan čovjek bez neurednih sklonosti, može se slobodno
obratiti Bogu, uzdignuti se duhom nad samoga sebe i počivati u blaženom uživanju.
Onaj, koji prosuńuje onako, kako jest, a ne kako se priča ili sudi, taj je zaista mudar. Njega je
poučio više Bog nego ljudi. Tko je navikao provoditi duhovni život i malo držati do
izvanjskih stvari, ne ište mjesta i ne čeka vremena za pobožne duhovne vježbe.
Duhovan čovjek za čas se sabere, jer se nikad ne gubi posve u izvanjim stvarima. Vanjski
posao ga ne smeta niti ga smeta potrebni privremeni rad, nego se opredjeljuje tako, kako
posao dońe.
Tko je u svojoj nutrinji sve udesio i uredio, ne brine se za čudnovata i opaka ljudska djela.
Toliko toga smeta čovjeku i rastrese ga, koliko prianja uz vanjske stvari.
Da je u tebi sve u redu i da si posve čist, sve bi koristilo tvojemu dobru i napretku. Ali zato ti
se puno toga ne svińa i često te uznemiruje, jer još nijesi u sebi posve umro, niti si se raskrstio
sa zemaljštinom.
Ništa ne kalja toliko i ne zapliće srce, koliko nečista ljubav prema stvorenjima. Ako se odrekneš
izvanjske utjehe, moći ćeš razmišljati o nebeskim stvarima i u duši se često veoma
radovati.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Uńi u presv. Srce Isusovo trgajući se od svih grešnih i nesavršenih veza sa svijetom. Preko dana saberi se
duhovno više puta, makar da si u najvećem i najzamršenijem poslu. Na taj način vršit ćeš uspješan pregled,
da se u tvoje srce ne uvuče štogod za poslom, što nije ugodno oku božanskog Spasitelja.
Srce Isusovo, kralju središte sviju srdaca, smiluj se nama!
(Liturgija)
II. Knjiga DRUGA GLAVA
O PONIZNOJ PODLOŽNOSTI
Ne brini se mnogo, tko je za tebe, a tko je protiv tebe, - nego nastoj oko toga i brini se, da u
svemu, što činiš, Bog bude s tobom.
Imaj čistu savjest, i Bog će te vjerno braniti. Kome Bog hoće pomoći, tome ne može ničija
pakost škoditi. Ako znaš šutjeti i trpjeti, zacijelo ćeš osjetiti Božju pomoć. On zna i kada i
kako da se njemu izručiš.
U Boga je da pomogne i izbavi od svake nevolje. Ćesto nam mnogo koristi, da ostanemo što
ponizniji, ako drugi znadu za naše pogreške te ih prekoravaju.
Ako se ponizimo radi svojih pogrešaka, tada ćemo lako udobrostiviti druge i bez poteškoće
umiriti sve, koji se na nas srde. Bog štiti i oslobańa poniznoga i poniznom se priklanja;
poniznomu daruje obilje milosti te ga iza poniženja proslavljuje.
On otkriva svoje tajne poniznome i k sebi ga milo privlači i prizivlje. Ponizan čovjek posve
je miran i kad je osramoćen, jer se oslanja na Boga, a ne na svijet. Ne misli, da si išta napredovao
ako ne držiš, da si niži od svih.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Ako radi vršenja svojih dužnosti prema Bogu trpiš poruge i poniženja u društvu gdje živiš, ne brini se za
te poruge, ako ti je savjest mirna. U poniženju samoga sebe osjetit ćeš, da si malen pred veličanstvom
Božjim, ali ćeš osjetiti i pomoć Božju.
Molimo Te, Gospodine, učini nas vazda poslušnima Tvojim zapovijedima, da postanemo
dostojni Tvojih darova.
(Popričesna na XX. Nedj. Po Duh.)
II. Knjiga TREĆA GLAVA
O DOBROM I MIROLJUBIVOM ČOVJEKU.
Ponajprije umiri sebe, pa ćeš onda moći i druge umiriti. Miroljubivi čovjek više koristo nego
najučeniji. Strastven čovjek i dobro obraća na zlo i vrlo lako vjeruje u zlo. Dobar i miroljubiv
čovjek obraća sve na dobro.
Onaj, koji je utvrńen u miru, o nikome ne sumnja, a tko je nezadovoljan i uzbuńen, toga
muče svakojake sumnje, te niti sam miruje, niti pušta druge u miru.
Kaže često, što ne bi smio reči, a propušta, što bi mu više koristilo, da je učinio. Nadgleda,
što su drugi dužni učiniti, a zanemaruje svoju dužnost. Revnuj najprije na sebi, pa ćeš onda
moći pravedno revnovati i oko napretka bližnjega svoga.
Ti dobro znaš opravdati i iskititi svoja djela, ali lude isprike ne ćeš da primaš. Pravednije bi
bilo, da sebe optužuješ, a brata opravdaš. Ako hoćeš, da tebe trpe, trpi i ti drugoga. Gledaj,
kako si još daleko od prave ljubavi i poniznosti, koja se ni na koga ne zna srditi i ljutiti, nego
samo na sebe.
Nije ništa osobita drugovati s dobrima i krotkima, jer to po prirodi svakome godi. Svatko
drage volje miruje, i više ljubi one, koje misle kao i on. Ali mirno moći živjeti s oporima i
opakima, neurednim i svadljivima velika je milost i djelo junačko pohvalno.

Ima ih, koji su mirni te i druge nastoje skloniti na mir. Sav naš mir u tom žalosnom životu
leži više u poniznom podnašanju nevolja, nego u tom, da ih ne osjećamo. Tko umije više
trpjeti, uživat će veći mir. Takav je pobjednik nad samim sobom i gospodar svijeta, prijatelj
Kristov i baštinik neba.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Velika je životna mudrost sačuvati u svako vrijeme mir u duši svojoj i nositi palmu mira u ljudskom
društvu. Odluči svako jutro, da ćeš u sebi svladati sve pokrete neopravdane srdžbe, a s bližnjim da ćeš
postupiti bratski odazivajući se Kristovim riječima: «Blago krotkima, jer će se sinovi Božji zvati»
Isuse, Kralju mira, smiluj se nama!
(Liturgija.)
II. Knjiga ČETVRTA GLAVA
O ČISTOM SRCU I BEZAZLENOJ NAMJERI.
Na dva krila diže se čovjek nad zemlju: na bezazlenosti i na čistoći. Nakana mora biti bezazlena,
a osjećanje čisto. Bezazlenost teži k Bogu, a čistoća ga postizava i uživa. Nijedno dobro
djelo ne će ti smetati, ako ti je srce bez neuredne požude.
Ako samo na to misliš i tražiš, da Bogu ugodiš, a bližnjemu da koristiš, uživat ćeš slobodu u
srcu. Da ti je srce pravedno, tada bi se svako stvorenje bilo ogledalo života knjiga puna svetih
nauka. Nema tako sitna i neznatna stvorenje, koje ne bi odrazivalo dobrotu Božju.
Kad bi bio u srcu dobar i čist, sve bi bez zapreka gledao i pravo shvatao, jer čisto srce i pakao
podiže u nebo Kakav je tko u srcu, tako sudi izvanjski život. Ako ima radosti, onda je ima
u čovjeka čista srca. A ima li gdje muke i nevolje, to najbolje zna zla savjest.
Kao što se željezo, položeno u vatru, čisti od rńe i sasvim razbijeli, tako i čovjek, obrativši se
sasvim k Bogu, odbacuje sa sebe mlitavost i mijenja se u novog čovjeka.
Kad čovjek počne bivati mlak, tad se plaši malog napora i drage volje ište izvanjsku utjehu.
Ali kad počne posvema se svladati i odvažno stupati putem Božjim, onda smatra za
malenkost, što je prije osjećao teškim.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Čuvaj čisto srce, jer je ono zalog tvoje vremenite i vječne sreće. Pripazi ponajprije na zle misli, koje
hoće, da se prve ušuljaju u tvoju dušu, da onda otvore širom vrata nečistom greškom djelu.
Budi oprezan i ne upuštaj se u pogańanja s ńavlom. Odlučno odbijaj svaku napast i uteci se u pomoć
Božju i zagovor Marijin.
Majko prečista, moli za nas!
(Liturgija.)
II. Knjiga PETA GLAVA
O PROMATRANJU SAMOGA SEBE
Ne možemo sami sebi previše vjerovati, jer nam često manjka milosti i uvińavnosti. U nama
je malo svjetlosti i ta se brzo gasi radi nemarnosti. A često i ne primjetimo, da smo u srcu tako
slijepi. Često zlo činimo, a još se gore ispričamo.
Vodi nas kadikad strast, a mislimo da smo revni. Na drugima korimo i neznatne pogreške, a
kod sebe prelazimo i preko većih. Dosta brzo osjećamo i mjerimo što podnosimo od drugih,
ali ne opažamo, što drugi od nas trpe.
Kad bi svoje pogreške dobro i pravo sudili, ne bismo imali razloga, da drugoga strogo sudimo.
Duhovan čovjek brine se prije svega za sebe; a tko na sebe dobro pazi, lako šuti o drugima.
Nikad nećeš biti duhovan i pobožan, ako ne budeš šutio o tuńim stvarima, a na sebe osobito
pazio. Ako se baviš samo Bogom i sobom, slabo će na te utjecati ono, što vidiš vani. Gdje si,
ako nijesi sam u sebi? I ako si sve obišao, a sebe zanemario, što si napredovao?
Trebaš li mir i pravo nutarnje jedinstvo, valja ti sve brige još zapostaviti i samo sebe posmatrati
Zatim ćeš mnogo napredovati, ako se sačuvaš slobodnim od svake vremenite brige. Mnogo
ćeš zaostati, ako budeš cijenio vremenita dobra. Neka ti ništa ne bude veliko ni visoko, ništa
drago i ugodno, osim Boga i onoga, što je od Boga.
Svaku utjehu, koja dońe od stvorenja, ne drži ni za šta. Duša, koja ljubi Boga, prezire sve
izvan Boga. Samo je vječni i neizmjerni Bog, koji sve ispunja, utjeha duši i srcu pravo
veselje.
P r i m j e n a i m o l i t v a .
Ti si još početnik u duhovnom životu. Svrni onda svu pažnju na sebe i na svoje slabosti, pa ti neće ostati
vremena da nepravedno drugog ocjenjuješ. Očisti ponajprije pred svojom kućom, izvadi brvno iz svoga
oka, da možeš prići k prijatelju i izvaditi mu trun.
Prelazi žurno preko svjetovnih poslova, pa se trudi, da sve vršiš za čast Božju.
Srce čisto stvori mi, Bože i duh pravi obnovi u meni.
(Liturgija.)
II. Knjiga ŠESTA GLAVA
O RADOSTI MIRNE SAVJESTI
Slava je dobrog čovjeka u svjedočanstvu dobre savjesti. Neka ti je savjest čista i bit ćeš
uvijek veseo. Dobra savjest može veoma mnogo podnijeti i puna je veselja u nevolji.
Zla je savjest vazda bojažljiva i nemirna. Slatko ćeš počivati, ako te savjest tvoja kori.
Raduj se samo onda, ako šta dobra učiniš.
Zli nemaju nikad pravog veselja i ne osjećaju unutarnjeg mira, jer «bezbožnici nemaju
mira», govori Gospodin.) I ako kažu; mirni smo, ne će nas stići zlo, i tko će se usuditi nama
škoditi? – ne vjeruj im, jer će odjednom planuti gnjev Božji, te će im biti uništena sva djela, i
sve će im nakane propasti.
Onome, koji ljubi nije teško u nevolji se dičiti; jer tko se tako diči, to znači da se «diči
križem Gospodina».)
Kratka je slava što ju ljudi davaju i primaju. Slavu svijeta uvijek prati žalost. Slava dobrih
ljudi počiva u njihovoj savjesti, a ne u ljudskin ustima.
Radost pravednika jest od Boga i u Boga, i pravednici se raduju radi istine. Tko traži pravu i
vječnu slavu, ne mari za vremenitu.
A tko traži vremenitu slavu ili tko je iz dna srca ne prezire, dokazuje, da manje mari za
nebesku slavu. Veliki je mir u srcu onoga, koji ne mari ni za hvale ni za pogrde.
Lako će biti zadovoljan i miran onaj, čija je savjest čista. Nijesi svetiji, ako te hvale niti gori,
ako te kude. Što si, to si; ne možeš se nazvati većim, nego što jesi pred Bogom.
Ako pripaziš na to, što si u svojoj unutrašnjosti, ne ćeš se brinuti, što ljudi govore o tebi.
«Čovjek vidi, što je na licu, a Bog, što je u srcu.»)
Čovjek promatra djela, a Bog ocjenjuje nakanu. Uvijek tvoriti dobro, a malo do sebe držati,
znak je ponizne duše.
Ne tražiti utjehe kod bilo kojeg stvorenja, znak je velike čistoće i unutrašnjeg pouzdanja.
Ako neko ne ište o sebi svjedočanstva izvana, očito je, da se posve izrurčio Bogu.
«Jer nije onaj prokušan, koji se sam hvali», kaže sv. Pavao) «nego koga Bog hvali.»
Nositi Boga u sebi i ničim ne prianjati za vanjski svijet, jest stanje duhovnog čovjeka.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Glas naše savjesti glas je zdravog razuma i Božji glas. Neka ti zato savjest bude prvo mjerilo u tvome
djelovanju. Čuvaj je i istančaj dobrim štivom, vjerskom poukom i savjetovanjem kod dobra ispovjednika.
Ne ubijaj savjest nemarnim životom i krivim načelima iz pokvarenih knjiga, zle dnevne štampe i
rastrovanog društva.
Gospodine, neka Tvoje tijelo, koje sam primio, i krv koju sam pio, prionu uz moje srce. Ne
daj, da u meni, koji sam okrijepljen čistim i svetim tajnama, ostane kakva grešna ljaga. Koji
živiš i kraljuješ u vijeke vjekova Amen.
(Molitva kod ispiranja kaleža.)
II. Knjiga SEDMA GLAVA
LJUBI ISUSA NADASVE
Blago onome, koji razumije što znači ljubiti Isusa, a sebe prezirati radi Isusa. Treba ostaviti
svaku ljubav za ljubav njegovu, jer Isus hoće da se njega samoga najviše ljubi. Ljubav
stvorenja je nestala i prevarljiva, a Isusova ljubav vjerna i stalna.
Tko se priljubi stvoru, propast će s nemoćnim stvorom, a tko se drži Isusa stoji čvrsto do
vijeka. Onoga ljubi i drži za prijatelja, koji te ne će zapustiti, kad te svi ostave, i neće ti dati
da propadneš na koncu života. Htio ili ne htio, valja ti se jednom rastaviti od svega na svijetu.
Isusa se drži za života i na samrti; njegovoj se vjernosti izruči, jer ti on jedini može pomoći,
kad te svi ostave. Tvoj je ljubimac takav, da ne trpi drugoga uza se, nego hoće sam da ima
tvoje srce i da kao kralj sjedi na svom prijestolju.
Kad bi se znao temeljito otresti svakoga stvorenja, tada bi Isus stanovao s tobom. Gotovo sve
ćeš izgubiti, na što si se izvan Isusa u ljude pouzdao. Ne uzdaj se i ne upiri na trstiku koju
vjetar njiše; jer «svako je tijelo kao trava, i sva njegova slava propast će kao cvijet trave.»
Brzo ćeš se prevariti, ako budeš sudio ljude samo po izvanjem obliku. Ako tražiš svoju
utjehu i korist kod drugih, često ćeš osjetiti štetu.
Ako u svemu tražiš Isusa, tad ćeš Isusa doista naći Ako pak tražiš samoga sebe, naći ćeš i
sama sebe, ali na svoju štetu.
Više štetuješ samom sebi nego što ti cijeli svijet i svi neprijatelji mogu štetovati, ako ne
tražiš Isusa.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Moli često Isusa, da te pozove u broj svojih osobnih prijatelja. To je njegova osobita milost, koju
podjeljuje samo onima, koji su pripravljeni za nju; odricanjem svake grešne veze sa zemaljštinom,
umrtvenjem zlih sklonosti i čežnjom za njim.
O Spase roda ljudskoga
Miline puni Isuse.
Ti Stvorče svjeta novoga
I svijetlo svih, što ljube te!
Ti voń i put si u nebo,
Ti budi živa želja nam,
Ti radost naša kroz suze
I slatka naša nagrada!
(Spasovski himan.)
II. Knjiga OSMA GLAVA
O POVJERLJIVOM PRIJATELJSTVU S ISUSOM
Kad je Isus nazočan, sve je dobro i ništa nije teško; a kad Isusa nema, sve je teško. Kad Isus
ne govori u tebi, tad je utjeha slaba; ali ako Isus progovori samo jednu riječ, osjeća se velika
utjeha.
Nije li Marija Magdalena odmah ustala s onog mjesta, gdje je plakala, čim joj je Marija
rekla:“Učitelj je tu i zove te!“ Blažen onaj čas, kad te Isus zove iz suza na duhovno veselje!
Kad si suh i tvrd bez Isusa! Kad si lud i tašt, ako što drugo želiš osim Isusa!
Zar ne, da je to veća šteta nego da si sav svijet izgubio?
Što ti može svijet dati bez Isusa? Biti bez Isusa paklena je muka, a biti s Isusom slatki je raj.
Ako bude s tobom Isus, nikakav ti neprijatelj ne će moći nauditi.Tko nańe Isusa, našao je
veliko blago, dapače blago nad sve blago.
A tko gubi Isusa, premnogo gubi i izgubio je više nego cijeli svijet. Najveći je siromah tko
živi bez Isusa, a najveći je bogataš tko je sjedinjen s Isusom.
Velika je vještina, ako umiješ s Isusom općiti, a velika mudrost, ako ga umiješ zadržati. Budi
ponizan i miroljubiv, pa će Isus biti s tobom. Budi pobožan i miran, pa će Isus ostati uza te.
Možeš brzo otjerati Isusa i izgubiti njegovu milost, ako se priklanjaš svijetu. A ako njega
izgubiš i potjeraš, komu ćeš se uteći i koga ćeš tada potražiti za prijatelja?
Bez prijatelja ne možeš dobro živjeti, a ako ti Isus ne bude prijatelj iznad svih prijatelja, bit
ćeš žalostan i napušten. Zato radiš bezumno, ako se pouzdaješ u koga drugoga ili se drugom
veseliš. Radije neka ti je sav svijet protivan, nego da uvrijediš Isusa. Meńu svima, koji su ti
dragi, neka ti je Isus osobiti ljubimac.
Ljubimo sve ljude radi Isusa, a Isusa radi njega samoga. Jedino Isus treba osobito ljubiti, jer
je od svih prijatelja jedini dobar vjeran.
Radi njega neka ti budu dragi prijatelji i neprijatelji; za sve treba ga moliti, da ga svi
spoznaju i uzljube.
Nikad ne želi, da te tko osobito hvali ili ljubi, jer to pripada samo Bogu, koji nema premca. I
ne pusti, da se ičije srce s tobom bavi ili da se ti u koga zaljubiš; nego neka bude Isus u tebi i
u svakom dobrom čovjeku.
Budi čista i slobodna srca, a ne unosi u njega nikakva stvorenja. Treba da budeš prost svega i
da čisto srce prinosiš Bogu, tako ćeš biti miran i osjetiti kako je sladak Gospodin.A do toga
zaista, ne ćeš doći, ako te milost njegova ne preteče i privuće, da se riješiš i oslobodiš svega,
pa se sjediniš sam s njim samim.
Kad milost Božja dońe u čovjeka, tada je sposoban, za sve; a čim se milost odmakne, postaje
čovjek slab i bijedan kao da je jedino prepušte bičevima nevolje. Ali zato ne kloni i ne gubi
ufanja, nego mirne duše pristani uz volju Božju, i štogod te snašlo, podnesi na slavu Isusa
Krista. Iza zime, naime, dolazi ljeto; iza noći vraća se dan, a iza bure se nebo razvedri.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Izaberi Isusa za svog ličnog prijatelja, ali ga poštuj i ne igraj se s njegovim prijateljstvom. Svoje nazore i
načela udesi prema njegovom Evanńelju i pitaj ga za savjet. Svrni svoje misli k njemu, blaži se pogledom
na njegovu sliku i budi sretan da u njegovoj blizini možeš boraviti. Ljubi svako stvorenje, jer su sva djela
ruku Isusovih ali njega ljubi više nego išta!
Pa kako da te ljubim Već ljubim Te ko mene Ti
O, Isuse moj, srcem svim! I vijekom ću Te ljubiti:
Rad raja ne ljubim Te Tvog Tek što si kraljem srca mog,
Ni od stra ognja paklenog Tek stoga što si višnji Bog.
Ni rad probitka ikakvog.

(Molitva sv. Franje Ksaver.)
II. Knjiga
DEVETA GLAVA
O ČASOVIMA BEZ IKAKVE UTJEHE
Nije teško prezreti čovječju utjehu, kad imamo Božju. Mnogo je veoma mnogo, kad tko može
biti i bez ljudske i bez Božje utjehe, te kad Bogu na čast hoće da podnese pustoš srca; i u
ničem ne će takav da traži samoga sebe i ne gleda na svoju zaslugu.
Što je velika u tom, ako si uz milost Božju radostan i pobožan? Svako želi sebi takav čas.
Dosta lagodno juri onaj, koga mislost Božja nosi. I koje čudo, ako čovjek ne osjeti bremena,
kad ga Svemogući nosi, a vodi najveći vońa?
Rado primamo štogod za utjehu i teško se čovjek odriče sam sebe.
Pobijedio je sveti mučenik Lovro svijet sa svojim svećenikom, jer je sve prezreo što se na
svijetu činilo ugodno. Za ljubav Kristova još je i to krotko podnio, da ga rastave s papom
Sikstom kojega je veoma ljubio.
Dakle iz ljubavi je prema Stvoritelju nadjačao ljudsku ljubav, i mjesto ljudske utjehe volio je
odabrati volju Božju.
Tako se i ti iz ljubavi prema Bogu nauči odreći se kakva rońaka ili dragog prijatelja. I ne
žalosti se odviše, ako te prijatelj ostavi, jer znaš da nam se je jednom svima rastati.
Mnogo i dugo se mora čovjek u sebi boriti, dok se ne nauči sebe posve svladati i svu svoju
ljubav prenijeti na Boga. Kad se čovjek upre na sebe sama, lako se priklanja ljudskoj utjehi.
Ali ako tko zaista ljubi Krista i živo prianja uz krepost, taj ne želi ljudske utjehe i ne traži
takove sjetilne naslade, već voli podnijeti oštre napore i teško poslove radi Krista.
Kad ti dakle Bog dade duhovnu utjehu, primi je zahvalno, ali znaj, da je to dar Božji, a nije
tvoja zasluga.
Ne ponesi se, ne raduj se odviše i ne budi preuzetan, već budi ponizniji zbog dara te
oprezniji i bojažljiviji u svakom svom poslu; jer će minuti duhovna utjeha i doći će napast.
Kad ti nestane utjehe, ne očajavaj odmah, već ponizno i strpljivo očekuj nebeski posjet, jer te
Bog može obdariti obilatijom milošću i utjehom. To niti je što novo niti čudnovato za one,
koji poznaju puteve Gospodnje, jer kod velikih svetaca i kod starih proroka bijahu česte takove
izmjene.
Zato je netko osjećajući milost kazao; «Ja rekoh u obilju svom: neću sagriješiti do vijeka
A kad je nestalo milosti, dodaje što je iskusio, govoreći;
«Obratio si lice svoje od mene i ja sam se smeo.») No uza to ne očajava, nego još usrdnije
moli Gospodina kazivajući: «Tebi ću Gospodine, vapiti i Bogu se svojemu moliti.»
Napokon mu je molitva urodila plodom, pa svjedoči kako je uslišen, govoreći: « Čuo je
Gospodin i smilovao se na me; Gospodin mi je pomogao»
Ali kako? «Promijenio si mi, reče,plač u veselju i veoma si me razveselio»
Ako se ovako dogańalo s velikim svecima, ne trebamo očajavati ni mi slabići i siromasi, ako
smo kadikad revni, a kadikad mlitavi, jer Duh Božji dolazi i odilazi po svojoj volji. Zato
blaženi Job veli: «Pohodiš čovjeka ranim jutrom i odmah ga kušaš.»
Čemu se, dakle, mogu nadati ili u koga da se pouzdam, ako ne jedino u milosrńe Božje i
nadu nebeske milosti? Makar uza me bili dobri ljudi, pobožna braća i vjerni prijatelji, svete
knjige i rasprave, slatka pjesma i himni: sve to malo pomaže, kad me ostavi milost i kad
ostanem u vlastitoj bijedi.
Tada nema boljega lijeka, nego se strpjeti i sebe se odreći po volji Božjoj.
Nikad nijesam našao čovjeka tako pobožna i Bogu mila, kojemu se ne bi kadikad oduzela
milost, ili koje ne bi oćutio, da mu se revnost ohladila.
Nijedan svetac nije bio tako visoko uzdignut i nije bio tako prosvijetljen da ga Bog nije prije
ili kasnije kušao. Nitko nije vrijedan blaženog gledanja Božjeg, koji radi Boga nije trpio
kakovu nevolju.
Obično je napast znak buduće utjehe. Onima je obećana nebeska utjeha, koji su već
pobijedili i napastima.
«Koji pobijedi» veli Gopodin, «Onome ću dati okusiti s drva života»
A utjeha se Božja daje, da budemo jači u odoljevanju napastima. Ali slijedi napast, da se ne
uzoholiš u sreći.
đavao ne spava, i tijelo nije još obumrlo.
Ne zastani zato u spremanju za boj, jer su ti s lijeva i desna neprijatelji, koji nikad ne miruju.
Primjena i molitva.
Ni u našem običnom životu ne sije uvijek sunce, jer ga zastru oblačine, Ako te spopane tuga i žalost te se
osjećaš zapuštenim, ispitaj svoju savjest, da nijesi uvrijedio Duha Svetog, koji prebiva meńu nama. Ako ti
je srce čisto, onda se sjeti Spasitelja na križu, koji je beskrajno mnogo trpio od zapuštenosti sa strane ljudi
i svoga nebeskog Oca.
Srce Isusovo, utjeho žalosnih, smiluj se nama!
(Liturgija.)
II. Knjiga DESETA GLAVA
BUDI ZAHVALAN ZA MILOST BOŽJU
Zašto čezneš za počinkom, kad si rońen za posao? Uzljubi više strpljivost nego utjehu, te
križ više nego veselje. Tko to od ljudi iz svijeta ne bi rado primio utjehu i duhovnu radost, kad
bi ju svagda mogao postići?
Duhovne utjehe nadilaze sve dražesti svijeta i sve tjelesne naslade. Jer sve svjetske naslade
ili su isprazne ili su sramotne. A samo su duhovne naslade ugodne i časne te nikle iz kreposti,
a Bog ih daje čistim dušama.
Ali tu božansku utjehu ne može nitko po svojoj volji uživati, jer vrijeme napastovanja brzo
nadońe.
Mnogo priječi dolasku milosti Božje kriva sloboda duha i veliko pouzdanje u sama sebe.Bog
nam dobro čini dajući nam milost utjehe, ali čovjek čini zlo, kad potpuno ne zahvaljuje Bogu.
Pa radi toga i ne mogu u naše duše teći darovi milosti, jer smo nezahvalni darovatelju i ne
vraćamo sve k izvoru, iz kojega potječu.
Jer se uvijek mora dati milost onome, koji dostojno zahvaljuje za nju: oduzet će se oholici,
što se običaje dati poniznome.
Neću utjehe, koja mi oduzima skrušenost; niti težim za razmatranjem, koje vodi do oholosti.
Jer nije sve sveto, što je slatko; niti je svaka želja čista, niti je sve što je nama milo, Bogu
ugodno.
Rado primam milost, po kojoj ću biti ponizniji i bogobojažljiviji te spremniji da ostavim
sebe Čovjek, koji je oćutio milost i osjetio težinu, kad mu je izmakla, ne će se usuditi sebi
pripisivati bilo štogod dobra, već će radije priznati, da je siromašan i bijedan.
Daj Bogu što je Božje, a sebi pripiši što je tvoje; a to je: Bogu zahvaljuj za milost, a sam
Božjem. priznaj, da je samo grijeh tvoj i da zaslužuješ dostojnu kaznu za grijeh.
Odaberi svagda najniže i dat će ti se najviše, jer najvišeg nema bez najnižeg. Najveći sveci
pred Bogom najmanji su pred sobom; jer što su slavniji, to su u sebi ponizniji.
Puni istine i nebeske slave nijesu željni tašte slave. Temelj im je u Bogu i u njemu je njihova
snaga, pa se ne mogu nikako uzoholiti.
A oni, koji pripisuju Bogu sva primljena dobra, ne traže slave jedan od drugoga, osim slave
koja je od Boga; žele, da se Bog po njima i po svim svecima hvali nadasve, te svagdan jedino
teže za tim.
Budi dakle zahvalan za najmanji dar i bit ćeš dostojan da primiš veće milosti. Ono što je
najmanje, neka ti bude baš kao najveće, a ono što se više prezire, smatraj osobitim darom.
Ako gledaš na dostojanstvo darovatelja, nijedan ti se dar ne će učiniti malen ili odviše
jednostavan. Nije ništa maleno, što daruje višnji Bog. I ako te kazni i bičuje, treba da ti je
drago; jer štogod dopušta da nas snańe, uvijek čini za naše spasenje.
Tko želi zadržati milost Božju, neka bude zahvalan za primljenu milost, i strpljiv,ako mu se
oduzme. Neka moli, da mu se milost vrati; neka bude na oprezu i ponizan, da je ne izgubi.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Milost Božju trebamo za sva naša dijela, koja imadu vrijednost za vječnost. Ustrajnom i revnom
molitvom dobivamo tražene milosti. Ali kada milost djeluje u nama, sjurańujemo s njom i ne opirimo se
glasu. Iza dovršena djela zahvalimo se za primljeni dar, jer to nam je poruka za buduće milosti i darove.
U toj zahvali doći će do izražaja naša poniznost i slava Gospodnja.
Bože, čijemu milosrńu nema broja i čije dobrote beskrajno je blago: premilostivom veličanstvu
Tvomu na podijeljenim darovima zahvaljujemo, Tvoju vazda blagostivost moleći; da koji
moliteljima dopuštaš, njih ne ostavljajući na darove došaste pripraviš.
(Pristupna u sv. Misi Zahvalnici.)
II. Knjiga JEDANAESTA GLAVA
MALO IH JE KOJI LJUBE ISUSOV KRIŽ.
Isus imade sada mnoge, koji ljube njegovo nebesko kraljevstvo, ali malo onih, koji bi nosili
njegov križ. Mnogo ih imade, koji žele utjehu, a malo ih je, koji žele nevolje. Isus nalazi više

drugova u gozbi, a malo u postu.
Svi se žele s njim radovati, a malo ih hoće za nj što podnijeti. Mnogi idu za Isusom do
lomljenja kruha, ali malo tko ide da s njim pije čašu muke.
Mnogi se dive njegovim čudesima, a malo tko slijedi sramotu križa. Mnogi ljube Isusa, dok
ih ne snańu nevolje. Mnogi ga hvale i slave, dok primaju kakvu utjehu od njega. Ali ako se
Isus sakrije i za čas ih ostavi, odmah stanu jadikovati i odviše su potišteni.
A koji ljube Isusa radi Isusa i ne radi kakve svoje utjehe, ti ga hvale u svakoj nevolji i
tjeskobi srca baš kao i za najveće utjehe. I kad im ne bi htio nikad dati utjehe, ipak bi ga
uvijek hvalili i uvijek bi mu htjeli zahvaljivati.
O, koliko može čista ljubav k Isusu, u kojoj čovjek ne traži nikakove svoje koristi ili ljubavi!
Zar ne valja zvati najamnicima one, koji uvijek traže utjehu? Zar ne pokazuju, da više ljube
sebe nego Krista, jer neprestano misle samo o svojoj koristi i dobitku?
Gdje će se naći tko, koji bi htio služiti Bogu bez plaće?
Rijetko se nalazi čovjek tako duhovan, da bi se lišio svega. Jer tko će naći pravoga siromaha
u duhu i takova, koji bi se odrekao svakog stvorenja? Platio bi ga kao dragocjenost, što se iz
daleka doprema.
Kad bi čovjek dao sav svoj imutak, još je to ništa. I kad bi izvršio veliku pokoru, još je malo.
I kad bi naučio svu znanost, još je daleko. I kad bi u takvoga bila velika krepost i veoma revna
pobožnost, još mu mnogo treba; naime još jedno, što mu je najpotrebitije. Što je to?
Da se odrekne i sebe nakon što je sve napustio; da izańe iz sebe te da ništa ne zadrži iz ljubavi
prema samom sebi. I kad je učinio sve, što zna da je morao učiniti, neka misli, da nije ništa
učinio.
Neka ne drži velikim, što se može držati za veliko, već neka se uistinu prizna nekorisnim
slugom, kako kaže Istina: «Kad učinite sve, što vam se zapovijedi, recite: sluge smo
nekorisne.»)
Onda će istom moći biti pravi siromah i lišen svega u duhu, te s prorokom kazati: «Jer sam
sam i nevoljan.») Ipak nije nitko bogatiji, ni silniji, ni slobodniji od onoga, koji umije sebe i
sve ostaviti i smjestiti se na posljednje mjesto.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Uzljubi križ Isusov. Drži ga u svojoj sobi, nosi ga uza se i primakni ga dnevno svojim ustima. Ali je najodličnija
ljubav križu Isusovu, ako se mrtviš neprestano tako, da se duhovno odvojiš od svega u svijetu,
kao što ni njemu, razapetom na križu, nije ništa ostalo, što bi mu dalo utjehu ili olakšicu.
Oj zdravo, Križu, nado sva! Naš spase, svega Trojice;
U dane muke Gospodnje Nek svaki duh veliča Te,
Umnoži milost dobrima Ti dijeliš križa plodove
I digni krivnju s grešnika! Ti vječnu slavu podaj nam.
Amen.
(Himan Velikog Petka.)
II. Knjiga DVANAESTA GLAVA
KRALJEVSKI PUT SVETOGA KRIŽA.
Mnogima se čini tvrda ova riječ: Odreci se sebe,uzmi svoj križ i slijedi Isusa. Ali mnogo će
im teže biti slušati ovu zadnju riječ «Odlazite od mene, prokleti u oganj vječni.»
Jer, koji sada rado slušaju i slijede riječ o križu, ne će se tada preplašiti, kad budu slušali
vječnu osudu. Ovaj će znak križa biti na nebu, kad Gospodin dońe suditi. Tada že svi
sljedbenici križa, koji su u životu postali slični Raspetomu, pristupiti Kristu sucu s velikim
pouzdanjem.
Što se dakle bojiš uzeti križ, po kojem se ide u kraljevstvo? U križu je spasenje, u križu je
život, u križu je obarana od neprijatelja. U križu je obilje višnje sladosti, u križu je snaga srca,
u križu je radost duha. U križu je sva krepost, u križu je savršena svetost.
Nema spasenja duši, niti ufanja u vječni život osim u križu. Uzmi, dakle, križ svoj i slijedi
Isusa, pa ćeš ući u život vječni. On je prvi pošao noseći svoj križ i umro je za tebe na križu, da
i ti svoj križ nosiš i da zaželiš umrijeti na križu. Jer ako s njim umreš, s njim ćeš zajedno i
živjeti. I ako mu budeš drug u muci, bit ćeš i u slavi.
Ovo ovisi o križu i o tom, kako ćeš umrijeti; nema ti drugoga puta k životu i k pravom
unutarnjem miru osim puta sv. Križa i svkidanjega trapljenja samoga sebe. Idi kuda hoćeš,
traži štogod hoćeš, i nećeš naći za nebesa uzvišenijega ni za zemlju pouzdanijega puta od puta
svetoga križa.

Namjesti i uredi sve kako te je volje i po svojoj uvińavnosti, i naći ćeš, da ti je svagda nešto
trpjeti, htio ti to ili ne htio. Tako ćeš svagda naći križ, jer ćeš ili u tijelu ćutjeti bol ili ćeš u
duši podnositi duhovnu nevolju.
Katkad će te ostaviti Bog, katkad će te bližnji uznemiriti, a uz to ćeš biti često sam sebi na
teret. Ipak se nećeš moći oslooditi ili olakšati kakovim lijekom ili utjehom, nego treba da trpiš
do Božje volje. Jer Bog hoće, da se naučiš trpjeti nevolju bez