|
Jučer oko 8:00 h ujutro sam krenula na put kako bi stigla do mjesta gdje volontiram... Udruga zvana “KRILA“ krila koja se bavi terapijskim jahanjem za djecu sa poremećajima u razvoju. Pošto nije bilo dovoljno volontera ja sam za svoj prvi dan obavljala poslove kojima se bave volonteri koji već duže rade... Prvo smo krenuli po konje, vodila sam konja zvanog Asja po livadi te smo ga pripremili za početak terapije... došlo je četvero djece koji su bili oduševljeni konjićima a i nama, naše oduševljenje je bilo ogromno, bar moje prvi put nešto slično onome čime se želim baviti u životu...Asja je super, slušala je svaku moju riječ, kad ja kažem -hodamo- ona krene, kada ja kažem -stoj-, ona stane, i umiljata je, ma ja jednostavno obožavam konje... no, problem je bila Asjina mama... rekla mi je jedna cura koja tamo radi već duže, da konji osjete tko je nov pa ga malo zezaju... GREAT!!?!?! I tako je mene konj: mama zezala... prvo me gurala sa staze, zatim je kad ja kažem -hodamo- , ona stala, spustila glavu i gleda me onak krajičkom oka da vidi kaj ću napravit... ja nisam znala dal da se smijem il kaj... užasno me to njeno ponašanje podsjetilo na nas ljude... ja kažem -stoj – a ona ubrza, ma za popizdit... zatim kad je terapija završila, trebalo je skinuti sedla, očistiti konje, timarit ih a zatim pustiti da pasu po svojim livadama... poslije sređivanja konja me čekao zanimljiviji posao:) čišćenje boxeva, od kakice, pipi-a i tak toga svega finoga, al meni to nije problem, problem mi je bila prašina, zato kaj sam ja alergična na prašinu, a u boxeve ide piljevina pa ima prašine...fuj! Ali je sve drugo ok, ljudi su neki ok, neki manje ok i tako... konji ne pričaju, pa sam možda i zato tamo, nitko me ne zeza... ne prigovaraju mi:) to je super... 
|