Ratnik svjetlosti
13.11.2005., nedjelja
|
“Ratnik Svjetlosti, nehotice, napravi krivi korak i potone u ponor. Utvare ga zastrasuju, osama tisti. Kako je vodio Cestitu Borbu, nije ocekivao da ce ga to snaci -ali dogodilo se. Okruzen tminom, obraca se svom ucitelju. “Ucitelju, pao sam u ponor”, kaze mu. “Vode su duboke i tamne” “Upamti jedno”, odgovara ucitelj. “Ako se nades pod vodom, nisi se utopio; utopit ces se ako ne izronis”. I Ratnik ulaze sve svoje snage da ispliva iz nevolje u kojoj se nasao.” Paulo Coelho Hvala Bogu da nismo doslovno pod vodom. Dosao je kisni period godine, sto znaci da kisa nema milosti. Tu i tamo se prestrasimo, jer nismo sigurni da li je pala kisa ili se more diglo do neba. Ali sve u svemu, nije lose. Lakse se dise i konacno imamo mlaku vodu u cijevima. Vidim da sam zapoceo s prognozom vremena. To mi nije bio cilj. Pisao bih o ljubavi! Svi vi koje sam nazvao prijateljima; virtualnim ili vremenskim, znate da prozivljavamo jedan “kisni” period svog zivota. Ne bih naglasio najtezi, ali ni previse simpatican... Ono sto mozda ne znate, a volio bih da znate, jest i cinjenica da smo obogaceni i jednim novim iskustvom: iskustvom moci kolektivne ljubavi i zelje za pobjedom istine! Sve vise vjerujem da smo imali posla sa cistim zlom, ali sam i sve vise siguran u prisutnost Andjela. Imali smo priliku svakodnevno susretati mnoge ljude, od kojih smo neke okarakterizirali kao bica svjetlece aure bez obzira sto ih nismo znali vise od toliko. Price nije falilo. Razgovarali smo s ljudima. Slusali njihove price i probleme. Prepricavali dogadaje i izmjenjivali iskustva,… I s vremenom postali atrakcija, kako za starije tako i za mlade. Mnogi su se zadrzavali satima dok neki samo na trenutak… Neki su dolazili jednom tjedno dok neki i vise puta na sat… Ali ono sto je zajednicko svima je upravo odnos prema nama kao novim susjedima u kvartu. Jedinim bjelcima u bariju. Mnogo puta sam znao reci da se uopce ne osjecam strancem. Dobrodusnost i toplinu ovdasnjih ljudi osjetili smo i prije novonastalog problema, medutim, sada... Svakodnevno nas dom posjecuje brdo ljudi, u zelji da nam pomognu na bilo koji nacin. Neki nam nude novac, neki hranu... Neki samo savjet dok neki i svoj dom! Medutim, svi su spremni svjedociti istinu. Svjesni smo situacije. Svjesni smo da bez potpisa necemo moci dokazati da smo dali novac. Ono sto cemo moci dokazati jest da smo radili i da je napredak ducana morao biti potkovan nekom vanjskom investicijom. Nasom investicijom! Ali to nije sve sto cemo morati i moci dokazati. Danas smo ponovno izasli u novinama. Korinina izjava. Osim sto negira da smo ikada radili zajedno i investirali kaze da smo kriminalci u bjegstvu pred zakonom RH, da smo avanturisti koji putuju po svijetu konzumirajuci drogu i ziveci od kriminala i zajebavajuci ljude,... spominjuci moju “sumnjivu” proslost tjelesnog cuvara...spominjuci svoj dobar karakter!!! Kaze da nam je nasla kucu i cuvala pse dok smo bili u Dominikani, da smo svojevoljno i gratis ofarbali ducan.... Bolje da ne nastavljam; nema smisla... Dok pisem sve ovo, niti sam ne mogu vjerovati sta pisem. Nije dovoljno da smo pokradeni i to moramo dokazivati, vec moramo dokazati i da nismo kriminalci- neki opaki i ludi, koji putuju okolo po svijetu u zelji da farbaju ducane… Vjerovao sam u ljubav i Andjele; manje u demone. Vjerovati cu i dalje u ljubav i Andjele, ali i u demone. Medutim, sta ako opet upoznam demona s maskom andjela? Kako da ga prepoznam?! Posumnjao sam u svoju moc prepoznavanja... (Hm...kad bolje razmislim Korin je vise slicila na mamu Mike Tysona nego na andjela, ali svejedno me prevarila.) Dragi prijatelji, ne bih odgovarao pojedino na vase komentare; hvala svima koji su nam poklonili rijec i pozitivne vibre! Osjecamo ih! Nasa su snaga! Upoznali smo zlo, ali i neizmjerno dobro ljudi koji nas okruzuju i misle na nas. Hvala svim prijateljima koji su se javili i ponudili pomoc. Zagrljaj ekipi iz Dominikane, Butt Headu u Egiptu ;))))))))),... Hvala Bogu na Vama, a Vama sto ste s nama! Sunchi blogeri, gdje god bili! |
03.11.2005., četvrtak
Vjerovali smo covjeku
|
Ponekad razmisljajuci o svom zivotu, ili dok citam napisane svoje postove kao da imam osjecaj da se radi o nekom drugom- a, ne o meni. Na momente kao da nisam svjestan sta mi se sve desava... U puno razlicitih sam drzava zivio, i puno je razlicitih razloga za sto sam selio. Bio razlog “morao”, posao ili avantura, srce, ili radoznalost, svaki put ponio sam sa sobom novo iskustvo. A iskustva su svakojaka... Dobra, i- losa. Medjutim, neka su ipak posebnija od drugih. Kad se radi o ljubavi, prijateljstvu i trenutcima srece, imam osjecaj kao da sam bio nagradjen; od Boga ili zivota- nije vazno. Jednostavno- nagradjen. Ali, sta je sa onim iskustvima kojih se nerado sjecam? Iskustvima boli, tuge, gubitka, straha...? Pomislim, jesu li mi zaista bili potrebni? Jesam li bio kaznjen? Opet, od Boga ili zivota- jednostavno- kaznjen. Ne zelim takve zivotne situacije okaraktezirati kao neciju kaznu... Jasno mi je da zivotnu pricu svakog bica sacinjavaju ovakva ili onakva zivotna iskustva. Svako od nas prije ili kasnije upozna obje sile. Neko ih naziva- “dobro” i “lose”. Ying, i Yang. Pozitivno i negativno. Bog, ili vrag… Nije vazno… Vazno je da covjek mora upoznati crno, da bi razumio bijelo. Da upozna tugu, kako bi velicao srecu... Da upozna zlo, kako bi uvidio moc dobrog... Da grijesi- kako bi naucio. Da se bori- kako bi okusio slast pobjede... Da ponekad i izgubi, kako bi se drugi put vise trudio... Da bude- kako bi zauvijek bio... Jasno mi je da od goreg, uvijek postoji-gore. I, da su nama, nasi problemi uvijek najgori... Najveci... Jasno mi je da na koncu- svako sam sudbinu svoju kroji... ( nastavak bi bio: “...dok visoko nad gradom bijeli Mjesec stoji. Ne sjecam se tocno kad je mora pocela, u okove me ludila i uzasa bacila... Pamtim samo lebdjenje izmedju neba i tla; Apsurdnog svijeta i unutarnjeg zla...”) Uf... Gdje ode... Ovo bas nema nikakve veze s temom o kojoj pisem. To je dio pjesme iz romana Dilan Dog; “Dzungla na asvaltu”. Jedan od rijetkih romana koji mi je ostao u sjecanju kao da sam ga jucer procitao... Ipak, vratio bih se prici o Andjelima. Zbunjen sam. Ne, blesav sam. Hmmm… Osjecam se- i zbunjen, i blesav. Opet, bolje nego da sam blesav i jeben. Mada, kad bolje razmislim- ovaj put sam i jeben! Ne volim psovati. Kad psujem- znaci da sam ljut. Dakle: ljut, zbunjen, blesav i... jeben. Bez obzira sto mi je ime Ratnik Svijetlosti, osjecam se kao pile na raznju, s jabukom u guzici… Sjecate se kad sam pricao o Andjelu kog sam nazvao “Crna ratnica”? Zena s kojom smo krenuli u job i ulozili svu lovu kako bi sredili mini market i osigurali si “mjesto pod Suncem”? E, pa dobro... U nedjelju, u jutro, ta ista zena nam hladno kaze da nas vise ne treba, i da ce nastaviti sama…. Kaze da zaboravimo lovu, i tko nas j... Bas super! To izgleda ovako nekako: nalazimo se 12 sati leta od kuce. Za dva mjeseca nam istice turisticka viza. Imamo para da uplatimo eventualno listic “lotta”... Pa, ako nas krene- da postanemo- milijuneri! Da objasnim: nije mi cilj tuliti i zaliti se. Vise manje, to svi rade. Nije mi cilj problem prikazati nerijesivim, jer, nista nije nerjesivo. Nije mi cilj reci kako se bojim, jer strah mi je prevazidjena iluzija. Nije mi cilj ni pisati u nedogled: jer me boli prst! Cilj mi je da Vam kazem kako sam pogrijesio. Vjerovao sam covjeku. Nazvao sam ga – Andjelom. Covjek me prevario; napravio me- magarcem!  Bez obzira sto sam nekad magarac, i dalje sam Ratnik Svijetlosti: prici nije kraj! Sunchi bloger, ma gdje bili! P.S.: Saljite pozitivne vibre; trenutno ih skupljamo!!! |