Marketing
Vjerovali smo covjeku
Ponekad razmisljajuci o svom zivotu, ili dok citam napisane svoje postove kao da imam osjecaj da se radi o nekom drugom- a, ne o meni.
Na momente kao da nisam svjestan sta mi se sve desava...
U puno razlicitih sam drzava zivio, i puno je razlicitih razloga za sto sam selio.
Bio razlog “morao”, posao ili avantura, srce, ili radoznalost, svaki put ponio sam sa sobom novo iskustvo. A iskustva su svakojaka... Dobra, i- losa. Medjutim, neka su ipak posebnija od drugih.
Kad se radi o ljubavi, prijateljstvu i trenutcima srece, imam osjecaj kao da sam bio nagradjen; od Boga ili zivota- nije vazno. Jednostavno- nagradjen.
Ali, sta je sa onim iskustvima kojih se nerado sjecam? Iskustvima boli, tuge, gubitka, straha...? Pomislim, jesu li mi zaista bili potrebni? Jesam li bio kaznjen?
Opet, od Boga ili zivota- jednostavno- kaznjen.
Ne zelim takve zivotne situacije okaraktezirati kao neciju kaznu...
Jasno mi je da zivotnu pricu svakog bica sacinjavaju ovakva ili onakva zivotna iskustva.
Svako od nas prije ili kasnije upozna obje sile.
Neko ih naziva- “dobro” i “lose”. Ying, i Yang. Pozitivno i negativno. Bog, ili vrag…
Nije vazno…
Vazno je da covjek mora upoznati crno, da bi razumio bijelo.
Da upozna tugu, kako bi velicao srecu... Da upozna zlo, kako bi uvidio moc dobrog...
Da grijesi- kako bi naucio. Da se bori- kako bi okusio slast pobjede...
Da ponekad i izgubi, kako bi se drugi put vise trudio...
Da bude- kako bi zauvijek bio...
Jasno mi je da od goreg, uvijek postoji-gore. I, da su nama, nasi problemi uvijek najgori... Najveci... Jasno mi je da na koncu- svako sam sudbinu svoju kroji...
( nastavak bi bio: “...dok visoko nad gradom bijeli Mjesec stoji.
Ne sjecam se tocno kad je mora pocela, u okove me ludila i uzasa bacila...
Pamtim samo lebdjenje izmedju neba i tla;
Apsurdnog svijeta i unutarnjeg zla...”)
Uf... Gdje ode...
Ovo bas nema nikakve veze s temom o kojoj pisem. To je dio pjesme iz romana Dilan Dog;
“Dzungla na asvaltu”. Jedan od rijetkih romana koji mi je ostao u sjecanju kao da sam ga jucer procitao...
Ipak, vratio bih se prici o Andjelima. Zbunjen sam. Ne, blesav sam.
Hmmm… Osjecam se- i zbunjen, i blesav.
Opet, bolje nego da sam blesav i jeben. Mada, kad bolje razmislim- ovaj put sam i jeben!
Ne volim psovati. Kad psujem- znaci da sam ljut.
Dakle: ljut, zbunjen, blesav i... jeben. Bez obzira sto mi je ime Ratnik Svijetlosti, osjecam se kao pile na raznju, s jabukom u guzici…
Sjecate se kad sam pricao o Andjelu kog sam nazvao “Crna ratnica”? Zena s kojom smo krenuli u job i ulozili svu lovu kako bi sredili mini market i osigurali si “mjesto pod Suncem”?
E, pa dobro... U nedjelju, u jutro, ta ista zena nam hladno kaze da nas vise ne treba, i da ce nastaviti sama…. Kaze da zaboravimo lovu, i tko nas j...
Bas super! To izgleda ovako nekako: nalazimo se 12 sati leta od kuce. Za dva mjeseca nam istice turisticka viza. Imamo para da uplatimo eventualno listic “lotta”... Pa, ako nas krene- da postanemo- milijuneri!
Da objasnim:
nije mi cilj tuliti i zaliti se. Vise manje, to svi rade. Nije mi cilj problem prikazati nerijesivim, jer, nista nije nerjesivo. Nije mi cilj reci kako se bojim, jer strah mi je prevazidjena iluzija. Nije mi cilj ni pisati u nedogled: jer me boli prst!
Cilj mi je da Vam kazem kako sam pogrijesio.
Vjerovao sam covjeku. Nazvao sam ga – Andjelom.
Covjek me prevario; napravio me- magarcem!
Bez obzira sto sam nekad magarac, i dalje sam Ratnik Svijetlosti: prici nije kraj!
Sunchi bloger, ma gdje bili!
P.S.: Saljite pozitivne vibre; trenutno ih skupljamo!!!
Post je objavljen 03.11.2005. u 05:48 sati.