Ratnik svjetlosti
29.10.2005., subota
|
Imali sto lijepse negoli dobiti ovakav e-mail? “hola hermanos.. se sienten solo? leen a diario sus mensajes y pocos amigos les escriben.. piensan en la vida y se cren unicos con sus pensamientos y ideas.... no os preocupeis... no estan solo ... a lo largo de los infinitos tejidos de la telarańa de internet hay miles de amigos que estan como ustedes... con los mismos pensamientos esperando ver llegar un mail de ustedes en su correo pensando en ustedes como un recuerdo de amor, paz y bellesa espiritual, Dios los gie en su infinito amor, y les rescompense por la bondad de su alma, y nunca olviden que un pedaso del caribe existe una persona que los ama,,, que es su hermano y ese soy yo.. Att. … negro completo.” Ne bih prevodio, vec samo zauvijek zabiljezio u ovaj elektronski svijet. Znao sam da postoje andjeli! Nadao sam im se. Znao sam i da ih susrecem! Prepoznao bi ih. Ovaga puta susreo sam andjela kakvog se nisam nadao. Ovog andjela nazvao sam bratom. Roditelji nam nisu isti, kao ni kontinenti na kojima smo rodeni. Vjera, niti boja koze nisu nam isti. Zivoti i jezici su nam drugaciji. Ali trenuci u vremenu provedenom zajedno ostali su zabiljezeni u meni kao trenuci provedeni s nekim koga ne susrecem prvi put. Razlicitost i barijera u jeziku , a opet od samog starta jak osjecaj povjerenja i prijateljske ljubavi. Crn je k’o noc, ali ga prati svjetla aura mira i velicine. Bivsi FBI-ov kompjuterski haker i bad boy s jedne, a s druge strane gitarista i vjecni romanticar s 6. pred neki dan sklopljenim brakom, dakle, Julio Iglesias. Dogovorili smo se na ponovno videnje. Ali ovog puta u igri je Spanjolska, a ne Dominikana! He-he..., zena je Spanjolka! Besos Sofia, e tu hermanos negros nos vemos!!!  Ne vjerujem da smo simpaticni, ali sta je tu je, tako smo se pozdravili! Hehe-he... Sunchi blogeri, gdje god bili! |
19.10.2005., srijeda
Izvjesce...
|
Dragi prijatelji, evo jednog kratkog izvjesca o putovanju! Jesam li rekao da bih radije u Sibir na robiju? Nisam se salio! In poce parole to je izgledalo ovako nekako. Nakon sat i nesto leta po nevrijemenu; turbulencije, propadanja, vriskovi putnika, glasna molitva pijane Dominikanke sjedalo iza, miomirisi rigotina i kao slag na kraju slijetanje u Punta Cani umjesto u S. Domingu gdje nam je bilo odrediste, radi nevrijemena i zatvorenog aerodroma. Dakle, pocetak nimalo obecavajuci. Slijede dva sata kokodakanja i snebivanja debelih Dominikanki, zatim ponovno uzlijetanje, malo strahovanje i konacno slijetanje u S. Domingu. Onog trenutka kad sam ugledao ekipu osjecaj straha i neizvjesnosti zamijenio je osjecaj srece. Nakon tri mjeseca sto se nismo vidjeli, nismo ni mogli ne pretjerati sa slavljem. Medutim, u neku dobu prevladao je umor, a kako je Dominikana zemlja u kojoj gotovo nikada nema struje, sto znaci i vode, posto su pumpe za vodu na struju, morali smo na spavanje smrdljivi. Tokom noci struja nije dosla, ali je dosla voda. I to samo meni! Od silnog nevremena i kise propustio je krov, ali na samo jednom mjestu u kuci od 7 soba, 6 wc-a i gomile ostalih prostorija, i to samo iznad mog kreveta. Probudio sam se mokar, nadalje smrdljiv, smrznut, izujedan od komaraca, pijan i lud od buke retardiranih zaba sto su se smjestile na bazen i vristale kao da je sudnji dan. Drugi dan zapoceo mi je u skladu noci. U centru S. Dominga izlazeci iz auta upao sam u lokvu do koljena i dan nastavio trazeci bankomat koji nije bio u kvaru, kako bih podigao lovu i kupio karte za povratak na Curasao. U gradu od 4.5 milijuna ljudi i hiljade banaka niti jedan bankomat ispravan. Nevjerojatno. Monty Piton! Da nisam bio u pratnji “ekipe snova” i dobrog raspolozenja, vjerojatno bih taj dan dozivio jos i gorim. Bankomat nismo pronasli, ali se lova skupila, kupile se karte i zabava se nastavila... Probudio sam se par sati prije poletanja kako bih se ponovno sastao sa svojim crnim bratom ( Ermano negro), i obavio sto sam jos imao za obaviti. Zatvarajuci ogromna celicna vrata kapije pomislim u sebi kako mi ova avantura i nije prosla tako lose, skupim snagu, zatvorim vrata i odsjecem si kaziprst lijeve ruke. Na putu do bolnice kontam; ja sve ovo valjda sanjam. Kaplje voda po meni pa ruzno sanjam, nista vise... Na hitnom traktu radilo je troje ljudi! Prvu sam uocio poluzivu cistacicu s prastarom metlom, hladnog pogleda i izgleda kao da ce svakog trenutka upaliti metlu i nestati. Sljedi medicinska sestra. Crnkinja koja je u trenutku kad me vidjela postala nijansu svjetlija od mene, i na kraju doktor. Znajuci kako funkcijonira drzava i za koliko se love moze srediti jedna diploma, nije mi bilo drago niti da me gleda a kamoli da me krpa. Vidjevsi mu strah i neodlucnost u pokretima mislio sam ga pitati zeli li da mu pomognem da me siva, ali sam se bojao da ce pristati. Sutio sam. Zasio me, pitao 150 USD, i rekao da nema antitetanus i neka to obavim negdje drugdje. Kako prica niti tu ne bi zavrsila, sljedi nastavak. Avio nam je trebao poletjeti u 13 30, ali nakon izlaza na glavnu pistu javio se kapetan rekavsi da se avion pokvario i da se vracamo. Dali su nam sendvic i zamjenski avion u 23 30h, nakon cega smo oko 2h bili na nasem otoku. Posto sve ovo pisem znaci da nam avion ipak nije pao kako smo ocekivali. Zasto ocekivali? E pa ne znam da li ste se ikada vozili avionima “Aeropostala”!? To izgleda jako neozbiljno i smijesno. Na prvi a i na drugi pogled izgledaju kao da ih je Grunf izgradio, samo sto se za Grunfove izume ocekuje da ce se srusiti, dok se za ovaj izum ocekuje da nece niti poletiti... Ovo je bilo kratko izvjesce. Duze nema smisla da pisem kad mi fali prst...;)))))) Dragi blogeri, ermano negro je ocistio hard disc od macijih virusa, krajem mjeseca mjenjamo internet konekciju i vracamo se cescem pisanju i druzenju s vama. S vama koji ste postali dio nasih zivota. Sunchi prijatelji gdje god bili! |
12.10.2005., srijeda
Lijen sam...
|
Dragi blogeri, da ne pomislite da nas poklopio neki plimni val i zavrsio pricu s nama, da napisem zasto ne pisem. Jako je vruce i jako sam lijen! Npr, tako je vruce i Sunce tako pali sve sto pomiluje da nam susjedi ionako crni izgledaju sada karbonizirano, a meni nedavno tako pukla usnica od Sunca da sam izgledao kao da mi je pukla cijela glava. Na cesti nema pasa, osim onih asvaltiranih zbog nekog Schumachera koji ih pogodi s 250kmh. Cesta scena, a kad se usmrde na ovoj vrucini to je za lagano popizditi… Vec dosta vremena nema vjetra koji je inace stalno prisutan, a sve zbog okolnih uragana koji povucu sav vjetar ostavljajuci nas da nam mozak ispari. Ali kad pomislim sta bi mi sve puklo osim usnice da nam preko glave prode uragan, osjecam se utjeseno. Laganu monotoniju sljakice i kuliranja na ovom otoku kaktusa i dima, prekida novi element! Moramo napustiti otok! Da bi se viza mogla produziti i mi zavrsiti s dokumentacijom moramo otici s otoka i zatim ponovno uci. Pomislih super, nova avantura. Medutim klinac, moramo nazad u Dominikanu, a ne na neki drugi otok Antila kako smo se nadali. Ja koji sam alergican na zimu i tezak rad, radije bih u Sibir na robiju nego u Dominikanu na odmor, ali kako bi sve bilo po propisu moramo se vratiti od kuda smo dosli. Nakon godine dana zivota u tom dijelu svijeta pomisao da moram opet nazad pa makar i na 2-3 dana, rusi mi osmjeh s lica. Ali ipak, postoji i nesto sto me raduje u toj prici! To je ponovni susret s nekim dragim bicima koji su u tom vremenu dotakli moj put. He-he…,vratio se osmijeh! I o toj ekipici, valjalo bi napisati par rijeci. Crni, bijeli, razlicitih jezika i vjera a toliko slicni! Ratnici vjecnosti i njihove zivotne price, ali o tome drugom zgodom. Lijen sam! Dragi blogeri jos bi da reklamiram losu konekciju “internet cura neta” i od koje moramo hitno odustati posto je spora k’o les na dopustu, i bezobrazni virus radi kojeg nam je komp postao retardiran, tako da s velikim teskocama citamo postove i komentiramo. Gotovo nemoguce. Taman se konektiramo kad ono ‘Privat zone’- porno stranice i kojekakve gluposti se strmopizde i kraj. Ponovno deskonektiranje pa konektiranje pa tako u krug. Svi se brane da nisu prckali po porno stranicama pa je zakljucak da je valjda prckala Mala macka dok je bila ziva. Sjecate se Male macke porno stara?! Ovo sam sve pripremio jucer da cu dignut na blog, ali sam bio jako lijen. Lijen sam i dalje i zato laku noc dragi blogeri gdje god bili! |