utorak, 16.03.2010.
5
Na jutarnjoj viziti primjetio sam skrivene podsmijehe u bijelim keceljama. "Još malo, još malo..."
– govorili su. Ili mi se to samo činilo zbog slabine. Ne znam zašto mi doktori nisu baš bili dragi. A da je sudbina htjela drugačije i ja bih bio jedan od njih. No nisam položio prijemni ispit u Medicinskoj školi, pa kako joj je Pomorska bila najbliža, tamo sam se upisao. Slučajno. (Slučajno?) A nije ni trebalo polagati prijemni. Možda mi ta profesija nije bila draga zato što sam puno puta vidio i čuo nešto što se nije uklapalo u moju djetinju viziju o njoj. Zašto se djeca igraju ''doktora''? Nije li zato što njihova nevina srca nesvijesno osjećaju da je liječiti ljude i pomagati im, nešto predivno, nešto što zaslužuje dječju pažnju. No ti iskreni djetinji snovi, rasprhnu se već s prvim koracima u bijelim uniformama, s prvim dodirom sa stvarnošću. A stvarnost su nepokretni starci i starice koje treba oprati, njihovi vršnjaci koji zatvoreni među zidove bolnice sanjaju sive snove, djeca...mališani koji i ne slute...koji i ne znaju što znači umrijeti, odrasli ljudi koji to dobro znaju ali se još uvijek pitaju – zašto ja...zašto ja Bože? No čak ni to nije ono što tim mladim ljudima ukrade snove. Surovost, besćutnost, nerazumijevanje onih koji bi im trebali pomoći, koji bi im trebali ''objasniti'' da su njihovi snovi o pomaganju ljudima tek...samo snovi.
Kako objasniti djevojčici, koja je došla prvi puta u bolnicu na praksu, i koja je uzela krafnu za marendu i htjela je pojesti onako s nogu, da je sestra što se upravo izderala na nju i potjerala je jesti u zahod, samo neispavana, umorna žena koja je nekad davno snila iste plemenite snove... Kako toj djevojčici objasniti da su njene buduće kolegice odavno prestale sanjati? Kako joj objasniti da samo na papairu piše da smo pred zakonom svi jednaki? Da bi liječnici trebali jednako pažnje posvetiti svima, ali da su i oni samo ljudi koji vole kad im netko donese koverticu. Novac...novac je zid o koji se razbiše mnogi snovi. Blago onima koji nisu prestali sanjati. Blago onima koji vide da je u toj koveti možda bilo toliko novaca, koliko ti mali obični ljudi ne zarade za mjesec dana. Blago onima koji znaju da imaju svoju plaću ako pomognu i jednome od Njegovih najmanjih. Blago onima koje ljudi zovu nenormalnima, jer ono što je po njihovu sudu normalno – naći će sebi za osudu. Blago djeci...blago onima koji nisu prestali sanjati...
A opet...kao da me sada netko pita: Bi li ti bio bolji liječnik od onih što ih sudiš?
Uistinu...tako je lako suditi druge. A nemam na to nimalo prava, jer, zašto ja nisam postao liječnik i svojim ih primjerom učio kakvi trebaju biti? Primjerom, životom, a ne riječima. Lako je, i tako slatko nekome reći; volim te...ali kad život kuša te dvije slatke riječi, koliko je onih što ih pogaze? No tek oni koji nadvladaju kušnju i pred Njim pokažu da su ih dostojni, tek oni spoznaju njihovu pravu slatkoću.
Nikad neću zaboraviti jednu doktoricu kod koje sam obavio pregled kad sam prvi put išao ploviti na stranu kompaniju. Dok me pregledavala, bili smo se raspričali o svemu i svačemu, pa tako i o novcu...a ja tada nisam baš bio jak na tom polju. Pitala me odakle sam i tako...kad je čula moju priču, i ona je meni ispričala svoju...i valjda je dirnuh u srce, jer je na odlasku kad sam je upitao za račun, rekla da mi neće naplatiti pregled nego samo test na drogu koji se plaćao posebno... Nisam znao kako bih joj se zahvalio. Uvijek sam mislio da ću opet kad tad otići kod nje, ali eto život je htio drugačije. Doktorici Ercegović ću ostati vječni dužnik, ne radi novca, već zato što u duši nosim uspomenu na nju kao jednu plemenitu liječnicu i čovjeka.
Kako je život čudan; tako sam iskreno želio pomagati ljudima liječeći njihova tijela da me On najprije poslao na more kako bi kušao koliko su čvrsti moji snovi. O koliko samo puta poželjeh odustati, koliko sam samo puta padao pod križem...padao i ustajao. Griješio i kajao se. Priznavao svoje greške. Molio i ljude i Njega da mi oproste...
Poželio sam ponovno pročitati riječi kojima me hrabrio glas Dobra u onim danima kad sam pokušavao pobijediti sebe. Možda ni Ivan, koji je sada čuvao te stihove, neće nikad osjetiti koliko istine ima u njima. Sklopljenih očiju opet zaplovih oceanima...
MORE
Ako sudbina mi more bude što li će mi plaćom biti?
Ako daljina uzme sve moje drage ljude,
ako vali odnesu iz srca majčine tople riči,
ako vitri ugase njen osmih što daljinu liči.
ako oseke i plime otaru iz srca sva ona sritna lita i dosadne zime,
ako na Kraju buden sam na svitu...kakva će mi plaća biti?
Kad za oni miseci samoće, dani bez smiha i ure bez muke
šoldi stavu mi na ruke,
ja ih gledan pa mislin...doma nisan ni gladan ni žedan...
Što me tira poj na more? Šoldi?
Nisu vridni niti spomen
oli od njih zeleniji nije
crljenice moje grumen?
Mene more zove, oće kupit polovicu od duše
ku na banak stavi san kad je kušalo mi tilo,
da dobije cilu, mene more mami:
Odi, biće bolje nego ča je bilo...
U srcu začahurila se tuga
uspomene izgorile ka i karta
od onog dana savist i grih u mene su
ka Abel i Kain – dva brata.
Zatvorili me u pećini bez stine
na mostu zaključali slike
daju šoldi za nahranit dušu
al u duši more je gorčine.
Ne veli more: Dobro jutro!
nit mi želi dobar dan,
nego ka i kurva čeka, što po njem plovin
da mu plaću dan.
A za plaću nisu dosta godine ča ih uzme,
pohlepno je ovo more, malo su mu suze...kakvi ženski trudi
još oće da u zoru, gvardija,
bez duše tilo budi.
A ča je, more, moje tilo bez duše?
Oli ne znaš?
To je tvoje tilo i bez vitra i bonace...
ne sluša ono mojih riči
iskeženih zubi misli samo na se.
Pa zapritilo još jače
na noge diglo vojsku
podignutih koplja isukali i mače.
Ipak, usrid boja pitalo me more: Zašto mi prkosiš?
A ja njega – što mu moja duša triba.
Ne triba mi duša nego križ što u njoj nosiš
pokloni mi se ili nigdi nećeš imat mira.
Pitaš, more, zašto ti prkosin,
oćeš uzet bol i samoću što u sebi nosin...
Baci mi ih priko bande... – viče, ka i bivša žena raširilo ruke
vara, moli, laže...sve, da uzme muke.
Ne morin ti dati moga križa
na čemu ću srce nosit?
Imaš vojsku, imaš silu
al' nećeš čuti milost prosit.
Uzavrelo more opet zove mene
priko bande križa da mu bacin
more zove mene a ja Boga:
Pruži slamku da se spasin...
Od besanih noći oslabila volja
od mareta nažuljale kosti
predat bi se tija
O moj Bože, molin te...oprosti.
Zasvitlilo izmeđ oblak Božje oko
pogledalo me i pošlo dalje,
zasramilo se blide slike
pa za kaznu veće vale šalje.
...Bože, ja san samo čovik s mora
od mesa i od krvi,
nisan zadnji ča pokloni se je snazi mora,
nisan zadnji a ni prvi.
Odreć ću se sebe četrdeset dana,
jesan vridan Riči, ti mi more reci,
ako nisan, neću milost, uzmi dušu
pa u paklu ti je peci...
Beskrajna je Božja sila
al još veća Njegova je milost
zapinilo plavo more
jel' da slomi Zloga
il da uzme svoju svitlost?
Svanulo je i to, četrdeset dana dugo jutro,
bonacalo posli litnjeg neverina
pognute je glave more reklo
ča još nije od davnina:
Uzmi ovo što je tvoje
preveliko za moja njedra
uzmi ovo što je tvoje
vridnije od zlata, srebra...
Još je ništo tilo reći
al' su riči zaspale na žalu
umorilo se od penjanja i smiha,
izgubilo boja jer je muku uzelo za šalu.
Ako sudbina mi more bude...
ako daljina uzme sve moje drage ljude...
ako jednon buden sam na svitu
i bez dičje igre, dičjeg smiha,
Kraj će doći ka i rijeka tiha,
bez i jednog slapa
bez i jedne duge
a more će ka i dosad
kušat neke ljude druge...
Nisam više osjećao potrebu za hranom i počeli su me hraniti infuzijom.
Jutros je neka gospođa razgovarala sa doktorom o Jovici. Sandra mi je rekla da ga sutra sele u dom, dok se ne jave njegovi roditelji. Koliko god mi je bilo drago zbog njega, da se napokon makne iz ovog užasnog mjesta, toliko mi je bilo teško rastati se. Mislio sam da neću moći podnijeti taj trenutak i molio sam se da izdržim bar dok se ne zatvore vrata. A onda...bio sam spreman. Jesam li? Mogu li ovoga trena umrijeti i reći: "Nikome nisam ništa ostao dužan i mogu mirno otići".
Ne mogu.
Jer, ostao sam dužan.
Njoj.
Ostah dužan i ispriku onim djevojkama koje sretoh prije nje. Tako mi je žao što sam ih povrijedio. Ako ih više ne sretnem...oprosti mi ti Bože u njihovo ime, molim te.
A kako njoj reći oprosti?
Hm, kao što mi je prije davala volje preživjeti, sada mi ne da na miru umrijeti. Nisam više imao snage ustati. Jovičinu ruku sam vješto izbjegavao govoreći kako su doktori rekli da par dana moram mirovati. Vjerovao mi je, a mene i ova sitna laž peckala oko srca. Stalno sam bio na granici između sna i jave. Disao sam na uši, čini mi se. A poželjeh i prestati jer, iako me pluća nisu više boljela, u grudima ćutih ogromnu težinu, a osjećaj da ne mogu udahnuti zraka, gušio me sam po sebi. "Nemoj misliti na bol. Misli na nešto lipo" – govorio sam u sebi.
- Oprosti što nisam došla – neki mili glas, poput daška maestrala po mirnoj površini mora, ispisao je poruku koja je tek nakon par izgovorenih rečenica doplovila do moje svijesti. Otvorio sam oči. Eni. Bilo mi je tako drago vidjeti je, no ipak je, ko fol strogim glasom, upitah:
- Dobro si i došla. A di si do sada? Lumpovala i zaboravila na prijatelje, a?
- Nisam lumpovala. Tako mi je žao šta nisam mogla doći za Božić. Bila sam ti kupila i poklon – dala mi je paketić umotan u ukrasni papir i uvezan lijepom crvenom mašnicom.
- Nisan ni ja tebe zaboravi. Otvori kuferić. Crveno umotan je za tebe. A di su Iva i Marko?
Pognula je glavu i zašutjela. Žalni grč koji je pomaknuo njene skupljene usnice, ubrzao je otkucaje moga srca..
- Ča se dogodilo?
- Marko će doći sutra na pregled – jedva je prozborila.
- A Iva? Di je Iva?
- Na Božić je otišla u šetnju sa prijateljicom. Rekle su da idu u crkvu, tamo gdje smo bili ti i ja – nije više izdržala i brznula je u plač.
- Što je...što se dogodilo? – zagrlio sam je.
- Na njih je naletio neki pijani dečko i prijateljicu joj ubio na mjestu, a ona je umrla dva dana poslije. Bila je dva dana u komi i više se nije probudila...
- Nemoj plakati, Eni. Vidi san je.
- Kako to misliš? – rukama je otrla suze i radoznalo me pogledala.
- Vidi san je u svomu snu. Stajala je u bijeloj haljini s vijenčićem od bijelih ruža na glavi. Bila je predivna – ispričao sam joj sve što se događalo od kada je nije bilo.
- Znači ozdravio si Jovicu?
- Nisan ga ja ozdravi.
- A nego tko?
- Ti znaš.
- Ne znam.
- Znaš. Siti se priče o mraviću i komarcu. Siti se svega o čemu smo pričali zadnjih misec dana. Spoji to i dobiti ćeš nešto.
- Što?
- Nadu. Čudo. Vjeru. Ljubav. Mir. Ili što god već tražiš.
Godilo mi je pričati s mojom Eni. A i Jovica je bio kraj mene. Bio sam sretan i bol se opet pritajila.
- Otvori poklon! Ne zanima te ča san ti kupi?
Otvorila je poklon i na trenutak se malo razvedrila.
- "Bodulska kuharica."
- A triba će ti. Ča ne vidiš da je Marko ko zbica.
- Zbica?
- Ma tako ti mi rečemo za šćap...hm, štap. Zbica.
- A ti moj nećeš otvoriti? To su ustvari dva poklona u jednom. Za Jovicu i za tebe.
Otvorio sam paketić i ostao bez riječi. U njemu su bila dva zlatna lančića. Dva delfina spojena u srce. Jednoga sam stavio Jovici, a drugoga je ona meni pomogla staviti oko vrata. Nisam mogao govoriti od osjećaja koji me obuzeše...
- A sad hajde.
- Što?
- Nastavi tamo gdje si stao.
- Ma o čemu?
- Ma o onoj tvojoj dugoj priči. Još od lani nam je pričaš. Je li tako Jovice?
- Znači urotili ste se protiv mene. A dobro onda. Nego di san ono sta? Ne volin se ponavljati.
- Ona ti je oprostila.
- Eh, da. Ni dan danas ne znan zašto, koji je bi pravi razlog da mi je oprostila.
- Možda joj se svidjela tvoja iskrenost i možda je to njoj bio znak da ti može vjerovati, ma kako to čudno zvučalo jer si je prevario.
- Proba san joj objasniti kako se to dogodilo. Da to nisan bi pravi ja, da u tome ni najmanje nisan uživa. Je ti se kada dogodilo da znaš kako nešto radiš krivo, ali onaj glas koji te opominje potpuno isključiš iz sebe? I počneš ga slušati tek kad pogrišiš.
- Mogu misliti kako se jadnica osjećala kad si joj rekao.
- A biži biži, tila me ubiti. Da bar je. Eto, i onda smo bili skupa par miseci, isplanirali datum vjenčanja...
- Opa!
- E, a ča si mislila? Nema ti kod mene kek-mek! Iako mi je ona govorila da ne navaljujen toliko i da pustin neka stvari idu svojin tokon.
- Pametna cura.
- Baš! Ali moran priznati da je bila u pravu. Pogriši san jer ja svakoga mjerin po sebi i valjda san očekiva da mi ona tako i vrati. Ja bi se bi odreka svega radi nje i za nju bi napravi sve na ovome svitu. Želi san biti non stop uz nju, gledati je dok se smije, upijati svaki njezin pokret i to zato što san zna koliko će mi faliti kad ponovo oden na brod. Ali ona je to shvatila na drugi način. Napadala me da san ljubomoran i da je ne dan disati, da je radi mene potpuno zanemarila svoje prijateljice, da je ona još uvik premlada da bi ja nju okova metlon, pelenama i kuhinjskim loncima. Prekasno san shvati da je bila u pravu. Ali što san triba učiniti? Kad ona izađe vani s prijateljicama da se ja iden nalokati? Šanka, glupih razgovora i gubljenja vrimena, bila mi je puna kapa. Par puta smo se posvađali oko takvih gluposti da mi ne bi virovala kad bi ti ispriča.
- Iskušaj me.
- Neću, jer smo se ona i ja bili dogovorili da o našim stvarima znamo samo mi. Naše svađe su samo naše. Ali ipak ti moran reći za ovu zadnju, koja će ti razjasniti ča se dogodilo. Kad sam poša na brod njezine su me suze totalno zbunile jer je do prije pet dana bila tako hladna prema meni. Sada vidin da se samo štitila jer je nesvijesno osićala koliko ću joj faliti...koliko ćemo jedno drugon faliti. Otiša san na brod i čuli smo se svakih sedan dana. Kad bi je u glasu osjeti tugu, prokle bi svi dolari ovoga svita. Jedan dan san je nazva na telefon i pričali smo po ure. Kako mi je ostalo još impulsa na kartici, opet san je nazva, samo da je zaželin laku noć, jer mi je rekla da je već u spavaćici i da za petnaest minuti gre spati. Javila joj se mater i rekla mi da se ona baš spremila i izašla vani. Smrklo mi se prid očima. Tu noć nisan ni oka sklopi. Čeka san jutro i nazva je s broda. Probudi san je. Ona je mislila da se nešto dogodilo, a kad san je pita zašto mi je sinoć rekla da gre spati a spremala se za izlazak, počela se derati na mene, da sam bolestan, da svašta umišljan da ona neće trpiti moju ljubomoru. A mene je samo zanimalo da mi objasni zašto je rekla da ide spati, a išla je vani? Nije me bilo briga ni di je bila, ni s kim je bila. Lagala mi je i to me povridilo. A još san joj prvi dan reka, da je od mene – samo laž more rastaviti.
Sutradan san je opet nazva, ali s njon se ni dalo razgovarati. Ja san bi kriv što je ona meni rekla da ide spati a ne vani. Smišno, ali ona je krivicu prebacila na mene. Ja san bi bolesno ljubomoran, ja njoj nisan virova, ja san nju kontrolira. Govorila je takve gluposti da mi je digla tlak na iljadu. Uporno san je moli da mi objasni zašto je lagala. A ona je plačući odgovarala da nije lagala. I još mi govorila da san lud. Dovela me u pitanje da se stvarno zamislin – jesan li ja lud, ili me ona zafrkava. Opet san popusti ja, i ispriča joj se, jer možda san je krivo razumi. A ona me napala da joj najprije svašta izgovorin a onda se ispričavan. Nije razumila da san je time da mogućnost da i ona meni reče: "Ma i ja sam kriva, oprosti"...ne, nego san opet ja bi kriv. Dan nakon što san opet, po ko zna koji put, prevrti u glavi svaku njezinu rič, nazva san je i upita zadnji put da mi objasni što je bilo. A ona opet, da jesan li ja noramalan što je budin s tim glupostima, a bilo je devet i po u jutro. "To za mene nisu gluposti nego si me lagala" – reka san joj. A onda je ona mene dotukla ričima da joj više ne govorin da je volin, jer joj se riga na te moje riči. I da ne viruje ničemu što san je napisa. Zadnji put san je pita da se proba staviti u moju kožu i razumiti me i da mi pokuša objasniti.
"Neću se niti truditi da te razumin, i neću ja tebi ništa objašnjavati jesi me čuo!" – bilo je njezino objašnjenje. Ja san je pita: "Znači ne viruješ mi da te volin?"
"Ti me voliš, phh...ne ne virujem ti."
"Onda ljube bog" – bile su moje zadnje riči.
"Bog" – zadnja rič ku san ču od nje.
- Stvarno ne razumijem. Jesi li bio grub prema njoj? Jesi li joj što ružno rekao?
- Je, reka san joj: "Kozo jedna, volin te."
- Ozbiljno te pitam.
- Nisan. Ljut jesan, grub ne.
- Šta je bilo poslije?
- U deset dana, tri puta san poi ručak, i to zlicu riži i biži. Smršavi san deset kili. Nisan ima volje za živiti. Na poslu su me gledali ko duha. Očekivali su da ću se svaki čas srušiti. U glavi su mi se vrtile samo njezine riči. Sve ča san je reka, prizna, ispriča, pogazila je. Više jednostavno nisan osića potribu da joj bilo što rečen ili napišen. Čemu? Cili život govorin svima da jedino što iman – moja rič. A ona mi je dala do znanja da mi ne viruje. Da joj se gadi slušati me i da joj se riga na svaku moju...
Na tren nisam mogao govoriti. Opet sam se borio za udisaj zraka. Zabrinuto su me gledali. A ja nisam želio zabrinutost na licima mojih prijatelja.
- Presta san joj se javljati. Nisan je više zva na telefon. Nisan je više pisa pisma. Jedan put san je posla pismo od četrdeset stranica. Svaki dan san joj pisa jer mi se tako činilo ko da je kraj mene i da pričamo. Sad zamisli koliko mi je teško palo prestati joj se javljati. Toliko teško da san nakon deset dana otiša kod doktora i traži tablete za spanje, koje san loka kad god bi bili u luci i kad bi me nešto u meni vuklo i molio da joj se javin...da je nazoven na telefon. Sve njezine slike, pisma...sve što me podsićalo na nju. potrpa san u jednu kesu i zatvori u ormar, koji san otvori dva put u šest miseci; kad san stavlja kesu i kad san je vadi na odlasku iz broda. Zapravo, ipak se od nečega nisan moga rastati. Bila je to sličica Gospe Međugorske s malon krunicon koju mi je dala na odlasku. Ona nema pojma koliko mi je značilo to što mi je poklonila krunicu s križićem. Do sada san izgubi dva križa, a reče se da to ni dobro, da kad izgubiš križ, izgubiti ćeš i vjeru. To je možda praznovjerje, možda strah, ali kad nešto takvo čuješ ko dite od nekoga koga si obožava onda to nosiš u sebi cili život.
Prije nego smo se posvađali, napisa san pismo koje joj nikada nisan posla. A i kako bi kad san u njemu napisa koliko je volin. Nisan želi da se izriga po njemu. Svaki put kad smo dolazili u luku, očekiva san njezino pismo. Isprva me toliko bolilo viditi kako na mojim vratima nema ništa pošte, da mi se u sekundi okrića želudac i jedva bi stiza do zahoda. Ponos mi nije da, da je nazoven. Lagala mi je, ma što ona mislila o tome, i sve što san od nje traži – bila je isprika. Da shvati koliko me je povridila. Da shvati kako me njezine riči mogu ubiti.
- Vili znaš šta ću ti reći... Ako je ona tebe iskreno voljela, onda ju je tvoje nerazumijevanje moglo ubiti, isto kao šta su njene riječi mogle ubiti tebe. Mi žene smo ti takve da smo ponekad u stanju svašta kazati, pa i ono što ne mislimo, a samo zato da uvrijedimo onoga tko nas ne razumije...
- Ma kužin ja to. Pa nisan ni ja savršen. I ja san toliko puta do sada reka i napravi glupost, ali bi se onda bar potrudi to ispraviti. A isprika je jedno od rješenja.
- Pa jesi li se ovaj put potrudio?
- Ovaj put nisan ja bi u krivu.
- Stvarno te ponekad ne razumijem. Da nisam vidjela koliko si divnih stvari učinio, pomislila bih kako si jak samo na riječima, dok su ti djela slabija strana. Govorio si joj da je voliš, vjerovala ti je...a onda si ju napao da laže.
- Samo san traži da mi objasni...
- A šta ako se nije imalo šta objasniti, osim tvoje sumnjičavosti i skrivene ljubomore? Šta ako ju je neka prijateljica hitno nazvala da treba pomoć, šta ako ju je susjeda nazvala da nešto treba...
- Pa sve što san od nje traži, bilo je da mi to reče, i ja bi joj virova.
- Bi li? A hoćeš li je cili život pitati gdje si bila, s kim si bila, zašto si rekla ovo, zašto si rekla ono? Ja mogu razumijeti kako se osjećala kad si je napao da ti objasni zašto je lagala. Bio si nepravedan prema njoj.
- A ja li ona bila nepravedna prema meni kad mi je imala srca sve ono reći?
- Je, bila je.
- I što sad?
- To bi ja tebe trebala pitati, šta sad? Šta bi napravio da ti se to dogodilo upravo sad? Bi li ostao cijeli svoj život zatvoren u ovoj sobi i ne javljajući joj se?
- Ne bi, nego bi ovoga trena poša kod nje i sve lipo razjasni.
- Pa šta nisi?
- Što?
- Šta nisi otišao kod nje i sve lijepo razjasnio?
- Valjda zato ča san bi na drugome kraju svita.
- Ha, a ja sam mislila da bi ti za ljubav sve napravio.
- Pa i bi.
- Pa šta nisi?
- Ma što san triba učiniti? Pojti doma i isklampanati je?
- Poći kući i poljubiti je. Pokazati joj da ti je ona važnija od svih dolara ovoga svijeta. A ne se skrivati tamo na drugoj strani Zemlje i čekati pismo. Non stop mi govoriš kako cijeli život čekaš onu pravu. E pa griješiš, nemoj je čekati...nego je POTRAŽI!! – gotovo je viknula.
Njene su riječi stigle prekasno. Nažalost, bila je u pravu.
- Zamisli da se neki dečko nalazi u istoj situaciji u kojoj si se ti nalazio i da te pita za savjet. Što bi mu savjetovao? Što bi ti sam sebi danas savjetovao?
- Ono što si ti maloprije rekla. Odi doma i poljubi je. Bolje je izgubiti posa nego voljenu osobu. Stvarno, kako san bi slip. Nisan ima što izgubiti; ako me iskreno ljubila, moj bi čin shvatila kao dokaz moje ljubavi i vjerovatno bi je bilo ža što je bila onakva prema meni. A ako su i njezine izjave ljubavi bile samo slatke riči, onda san...
-"...imao šansu nastaviti ondje gdje sam stao kad sam tebe upoznao i pronaći pravu ljubav!" – rekli smo u isti glas i nasmiješili se.
Eni je brzo učila.
A ja sam učio od učenice.
- Je te mogu nešto zamoliti? – upitao sam je.
- Sve za tebe.
Nisam znao kako joj reći jer je Jovica upijao svaku našu riječ pa joj namignuh i pokazah na njega.
- Ako se dogodi da moram negdi ''otputovati'', onda te molim da mi pričuvaš ovaj kofer dok se ne vratin. Oćeš?
- Hoću – shvatila je, a oči joj dobiše čudan sjaj.
- U njemu je jedan kožni rokovnik, a unutra je pismo za Dolores...zapravo dva... – nisam više mogao govoriti.
- Ne brini se...srediti ću ja to.
- Pošalji ih...
Osjećao sam kako Jovičino malo – veliko srce zabrinuto kuca. Toliko se jako stisao uz mene. Na večeri sam opet smogao snage govoriti. Jovica je sjedio na mom krevetu i nisam ga puštao iz vida. Osjetio je moj pogled i naše se plave oči opet susrele. Ovaj put, ne na tren, već tako duboko da mi se učinilo kako vidim odraslog mladog čovjeka koji će me zauvijek nositi u svome srcu. I u tom trenu osjetih da ljudi ne mogu umrijeti dok god ih netko nosi u srcu.
- Prijatelju, moran ti nešto reći... – pažljivo me slušao: - Ti si ozdravi i tebi ovdi više ni misto. Sada lipo tribaš početi hoditi u školu i biti dobar đak. I moraš čekati da tvoja mama dojde po tebe. A to je ono najgore od svega...moraš čekati. Oćeš mi nešto napraviti? Oćeš me poslušati ako te zamolin nešto?
"Bilo što, samo reci" – odgovorio je klimanjem pametne glavice.
- Sutra će možda dojti jedna gospođa po tebe, pa će te povesti na jedno misto di su samo dičica koja čekaju da njihove mame i tate dojdu po njih. Oćeš biti dobar tamo?
Bacio se na mene i zagrlio me. Zagrljaj je govorio; "Neću te ostaviti..."
- Prijatelju, nemoj biti tužan. Ako tvoji mama i tata ne dojdu po tebe, ja te nikada neću zaboraviti, ja ću dojti po tebe.
Pogledao me pravo u oči, i kao da me upitao..."Obećavaš?"
- Obećavan ti – rekao sam i privio ga uz svoje grudi da ne vidi osjećaje što su bez najave stigli na moje obraze.
- Samo budi dobar i ja ću uvik biti uz tebe, jer na ovome svitu najviše volin tebe i jednu tuku koja me ne razumi. Ne znan di je ona sada, ali tako bi je voli viditi još jedan puta. Eh, Dolores... – počeo sam govoriti sam sa sobom: - ...ako bi me išta moglo oživiti, to je tvoj osmijeh.
Ovo je bila jedna od onih noći bez sna. Nikako nisam mogao zaspati. Uspomene i osjećaj da sam bio u krivu, progonili me kao lovci žedni...moje isprike. Ne znam koliko je bilo sati kad sam nekako ustao i, za stolom u hodniku, počeo pisati ono drugo pismo koje se rodilo u meni danas nakon što mi Eni otvorila oči.
- 22:00 -
