utorak, 02.03.2010.
7
Probudila me Jovičina ruka kojom me dozivao ustati. Kao da pogledom moliše: "Ustani, jer ako ne ustaneš odvesti će te u onu sobu iz koje se nitko ne vraća." Nisam mogao njegovim plavim očima reći ne.
Doktori su me odmjeravali ispod oka i zatim se pogledavali kao da sklopiše neku opkladu koliko ću još izdržati.
Nisam ništa jeo.
Nekako sam osjećao da je kraj blizu. Moja misija je kratko trajala. Žalio sam što prije ne otvorih oči, jer možda bi još neka duša izašla vani iz one žice i našla svoj mir.
Stara godina.
Stajao sam naslonjen na radijator kraj prozora i zamijenio Sašu svojim pogledima u prazno. Nije me ni Jovica mogao oraspoložiti. Želio sam mir. Želio sam umrijeti na miru. Došlo mi je da sam odem u onu sobu i sačekam ono što je dolazilo po mene krupnim koracima.
- Dobro mi došla, hladna smrti moja, u ovo slabo tilo umiveno grihom i gorčinom. A da nisi malo uranila? – rekao sam sam sebi i na zamagljenom prozorskom staklu nacrtao srce.
Misli mi opet odlutale k njoj. Kakve su bile moje šanse vidjeti je? Nikakve. Da je nazovem na telefon? A što bih joj rekao? Da odem i da cijeli dan prosjedim u kafiću nasuprot njezina stana? Pa da ju vidim u zagrljaju drugoga. Sjećah se dana, kada jedno drugome obećasmo vjernost do groba. Baš. Tko zna s kim je ona sada... Kada mi ova misao prošla kroz glavu, srce je istog trenutka osjetilo njenu namjeru. Opet je onaj zli glas htio posijati očaj u mojoj svijesti. Nije uspio.
- Da bar ona bude sretna. Bože, budi uz nju i neka uvik bude zdrava i sretna – rekao sam samome sebi.
Ipak misao na nju me slomila. Sjeo sam na krevet, kad je ušla Gordana i rekla:
- Vili imaš posjet!
Odjednom je srce zakucalo brže: - Eni ..
Nije bila Eni, već ona časna sestra s kojom smo razgovarali ispred crkve. Ušla je u sobu, kleknula kraj kreveta, uzela mi ruku i poljubila je.
- Hvala, hvala... – govorila je kroz suze.
Osjećao sam se neugodno jer su prisutni u sobi gledali u nas. Ustao sam i zamolio je da odemo u hodnik. Sjeli smo na klupicu.
- Odlučila sam vas poslušati. Odlučila sam uzeti svoj križ i Njemu služiti na drugi način, onako kako je tražio od mene. Tražim vas već danima po bolnici kako bih vam se zahvalila za sve što ste učinili za nas...– stavila je ruku na svoj trbuh.
- Nemojte se zahvaljivati meni, nego se Njemu zahvalite. Ja san samo sluga koji je napravi ono što se tražilo od mene. Nikada ne zaboravite koliko je velika Njegova milost. Možda će On jednoga dana od vas tražiti da budete nečiji anđeo. Molite se da prepoznate taj dan.
Gledala me u oči i htjela još nešto reći, ali su se riječi utapljale u suzama. Nije trebala ni govoriti. Sve je stalo u jednu jedinu riječ – hvala.
- 23:31 -
