Djecu voliš. Paziš ih kao kap vode na dlanu.
Strepiš nad njima, proživljavaš s njima prve korake,
Prve zubiće, prva razbijena koljena, prve riječi…

Poslije prva naučena slova slažete u rečenice,
prva cijepljenja, prve školske ljubavi, prva pijanstva,
prve popušene cigarete, duge razgovore o vrijednostima
života, očekivanjima, nadama…
Onda postaneš dosadan. U svoj brizi za dijete postaneš
naporan. Ono počinje misliti svojom glavom.

Nalazi sebi slične, sa istim idejama,
sa istim pogledima na svijet.

Počinje stvarati svoj svijet i postavlja nove vrijednosti.
Ti promatraš iz prikrajka, ne slažeš se, ali ništa ni ne govoriš,
misliš mladi su, to je samo hir, proći će…

Onda ono upoznaje nju/njega…opet gledaš sa strane,
nadaš se da je to samo hir, mladenačka ishitrenost…

Po prvi puta se pitaš, zar imam prava da im govorim?
To je njihov život. Ako je njima dobro, onda mora biti i tebi…
Pokušavaš još jednom, zadnji put ukazati na nešto što ti
smatraš, važnim…dobivaš informaciju da si ostario, da te
vrijeme pregazilo…

Ostaješ naposljetku sam. Guraš kroz ono malo života
što ti je ostalo sa svojim životnim suputnikom, i misliš
o nekim vremenima kojih više nema, i koja se neće nikada
više vratiti…

Bolest i starost te sve više obuzimaju, padaš prvo u sobu,
zatim u krevet. Imaš vremena za razmišljanje…
Kad osjetiš da dolazi kraj, još jednom prolaziš kroz svoj život,
I tada shvatiš…da si i ti otišao od svojih roditelja, jer te nisu
razumjeli. Jer si imao drugačije poglede, shvaćanja…

I da na mladima svijet ostaje…

Dragi moji…BISTRO vam bilo…