Još nisam bio napunio devet godina kad me je otac prvi put poveo sa sobom u ribolov, i to ne sa kraja, već onaj pravi, gondulom na duboko more. Ulazeći pažljivo u brodić, zateče me očevo pitanje:"Sinko, znaš li ti Očenaš"? Čudeći se takvom pitanju, obzirom da nas je baš on u najranijem djetinjstvu naučio tu temeljnu kršćansku molitvu, potvrdno kimnem glavom. "E, sada slušaj pažljivo i nikad nemoj zaboraviti ovaj očenaš za mornare, odnosno bolje bi bilo reći božje zapovidi – Prvo; Brod kaže gospodaru: Čuvaj me od kopna, a ja ću tebe od mora. -Drugo: Na brodu je samo jedan kapetan, i to gospodar !"
Duboko me se dojmila ova očeva svečano izrečena besjeda i držao sam se tih zapovjedi čitav život. Kasnije sam od njega saznao da je on od djeda čuo iste riječi kad je prvi put stupio nogom na brod i da se ta pravila prenose iz generacije u generaciju, vjekovima. Znam da su mi se mnogi smijali kad bih mnogo godina kasnije na otocima osiguravao vlastiti brod sa dva sidra i kopnenim vezom na lastu, ali vrijedilo je. Ja sam čuvao njega a on mene. "Ostale zapovidi, o pajanju, čišćenju i pituravanju broda, održavanju surgadine i ribolovnog alata, kao i o ponašanju u neveri ćeš naučiti postupno, iskustvom"-zaključi otac ovu kratku pouku.
To je bilo doba kad su samo rijetki, imućniji građani imali motorne brodice, svugdje smo išli na vesla, i ja sam vrlo brzo, na očevo zadovoljstvo, postao vrstan veslač. Savladao sam tehniku dugotrajnog veslanja bez trošenja mnogo snage i otac me je rado vodio sa sobom u ribolov. Tih godina, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, šibenski zaljev je bio pun zdrave ribe, u izobilju arbuna i lokarada, a u kanalu je bilo svakog blaga božjega, osobito zubataca i orada. Ponekad bi se iz ribolova vratili skromnim ulovom a ponekad nismo sve mogli ni ponijeti. Najveći problem je bio što tada skoro nitko nije imao frižider pa se riba odmah morala prodati, pojesti ili darovati.
Dan prije ribolova čaća i ja bismo u Škaru kod tvrđave Sv.Nikole motikom i redinom uhvatili dovoljno gambara, prvoklasne ješke za većinu ribe, osobito arbuna, a u profesionalnih ribara nabavili malo srdelica za parangal i lokarde. Jednom mjesečno bi stric iz Vodica poslao jutarnjim vaporom crva u važu s morskom vodom, carsku ješku za carsku ribu.
Naš kućni budilnik je služio samo za buđenje djece oko sedam sati, zbog polaska u školu. Čaća bi ustajao po pijevcima, po potrebi, prvim, drugim ili trećim. Mater takoreći nije ni spavala, mogla je ustati kad god je zamislila, bez pomoći budilnika. Guberinovi su imali kokošinjac između zidina Turnja a Milka Kronjina u dvoru. Prvi pijevci su se javljali oko tri, drugi oko četiri a treći i posljednji oko pet sati. Na prve pijevce stari ustane, po običaju zapali cigaret i prodrma me lagano:"Ajmo". Ja se odmah skočih, jer sam ionako zbog uzbuđenja spavao na jedno oko i jedno uho. Zalogaj kruha, gutljaj mlijeka, umivanje i za pet minuta sam bio spreman. Uprtili smo svaki po jedno veslo na rame, a podijelili surgadinu, redinu , feralić, ješku i torbu sa tunjama. U gluho doba noći krenuli smo niz Kvartir i Butu do mandroča. Na sreću nismo nikoga sreli. Otac se držao starog ribarskog praznovjerja koje je donio iz rodnih Vodica, kad bi pri odlasku u ribolov sreo neku udovicu -samo bi zabeštimao i okrenuo se put kuće. Vjerovalo se da bi tada ulov bio loš i da nema smisla uopće isploviti. Zato je bilo bitno poći prije drugih a osobito trećih pijevaca, jer su neke Kvartiruše i Dolačke znale rano ujutro prazniti svoje kible, sadržaj kojih bi, velikom vještinom, direktno sa glave na Drvenoj rivi prosule u more, a moglo se dogoditi da koja od njih bude i udovica.
Sve je prošlo u redu i mi smo po bonaci isplovili laganim zaveslajima iz mandroča. Ta divna slika mi nikad neće izblijediti iz sjećanja : Bonaca, gluho je doba noći, brodić klizi laganim zaveslajima, a umorni Šibenik spava snom pravednika.
Prva pošta! U kanalu Sv. Ante, malo iza kapelice, bacili smo dva sidra, sa prove i krme, i otprilike pet metara udaljeni od obale a paralelni sa njom, bili spremni za iskonski ritual. Lovilo se na crva, stari na dvi tunje a ja na jednu. Nije prošlo ni desetak minuta kad je moćna ribetina svom snagom potegla moju tunju i povukla pet šest metara pela, da me otac nije naučio kako treba držati tunju lako bih bio ostao bez prsta. Naravno ,otac odmah prihvati moju tunju i posebnom tehnikom popuštanja i potezanja za pet minuta dovuče ogromnu izmorenu oradu do broda i redinom je izvadi iz mora.
Dok smo očekivali slijedeću lovinu ja sam sa užitkom slušao lupanje velike ribetine o dno broda i pajole, te svako malo dizao pajol i divio se svom prvom pravom lovačkom trofeju. Nije prošlo ni pola sata a stari je izvukao još dvije orade, svaku težu od kilograma, kad sa kopnene strane začujemo korake, škripu sitnog kamenja i strogi autoritativni glas koji ne trpi pogovora :"Čamac odbij od obale"! U to vrijeme i jedna i druga strana kanala su bile zauzete skladištima Jugoslavenske Narodne Armije, obala je bila puna upozorenja o zabrani fotografiranja i pristupa i odmah smo shvatili da je vrag odnio šalu.
"Kume, vojniče, rodijače, prijatelju , nismo privezani, samo lovimo, pusti nas još po ure, taman je počelo gristi" -pokuša moj stari uloviti stražara na osjećaj.
"Čamac odbij ili ću da pucam" -neumoljivo se otrese stražar, kojemu nije bilo do provjeravanja jesmo li privezani ili ne, a sa svojih rodnih Prokletija, Pohorja ili Homoljskih Planina i nije ponio način razmišljanja mediteranskog čovjeka.
Vidjevši da nije vrijeme za igranje i da možemo lako što se kaže:"Izgubiti guzicu s lude glave", a sve za to da neki budalaš dobije nagradni dopust, moj čaća vikne:"Evo dižemo sidra i idemo odmah", i da mi znak da brzo kupimo prnje.
Druga pošta! Neraspoloženi zbog prekinuta lova i nepotrošenoga crva bacili smo sidro oko dvjestotinjak metara od Mula Krke. Već se skupilo pet-šest brodica koje su lovile arbune na kozice i guje. Kako smo imali gambare- arbunima najdražu ješku, za sat vremena smo ulovili desetak komada, sveukupno tri kilograma i potom odveslali prema sredini zaljeva na kojem je tada bila usidrena velika bova.
Treća pošta! Privezavši se u nizu za već pristiglu šestu brodicu, dok nam je izlazeće sunce grijalo prozeble prste, na srdele smo ulovili dva-tri kila lokarada za manje od ure. Nekad bi grizle ko lude, a nekad ni obada. Mogli smo loviti do besvjesti tog dana , ali nije imalo smisla kasnije bacati kvalitetnu ribu, i stari naredi:"Biće dosta za danas".

Po akoštavanju ,sredili smo i opajali brod, zamotali ribu u staru košulju , ubacili u redinu i samo par komada ostavili da se vidi kroz mrežu redine. Nepisano ribarsko pravilo je bilo: Kad uloviš puno ribe, zamotaj, sakrij od pogleda i ostavi dvi-tri da se vide, a na pitanja – kakva je lovina, nevoljko odgovaraj: A slabo, slabo danas. Kod slabe lovine ubaci u redinu smotanu staru jaketu a oko nje razbacaj ribice da izgleda puna i teška, te odgovaraj: Bogami dobro ovoga puta, biće i za prodaju. Ne znam zašto je to bilo tako, ali tako je oduvijek. Možda je pravi razlog bio da se na taj naćin davala lažna informacija drugima o ribarskim poštama.

Uglavnom, toga dana smo dvije orade i nešto arbuna prodali, malo arbuna i lokarada podjelili rodbini i susjedima -drugom zgodom ćemo mi dobiti od njih -a mi smo se za ručak krijepili izvrsnom juhom od leših arbuna, a za večeru salatom i pečenim lokardama. Čaća je nakon toga smotao škiju u kartinu, zapalio cigaretu i uživao u Rokovom dobrom crnom vinu, a mi djeca u tada popularnoj cocti.

Kao što nikad neću zaboraviti ono:" Čamac odbij , ili ću da pucam", isto tako će mi uvijek biti žao one moje prve i najveće orade koja je završila na pijatu nekoga čaćinog doktora.

Ivan A. Petras, pravim imenom Petar Ivas....Iz zbirke pripovijetki SLIČICE IZ KVARTIRA.