Danas ću pisati o konjima. Tim dragim i plemenitim životinjama.
Ja se ne sjećam naših konja, iako smo ih imali, već sve što znam
o njima je od moga djeda, i od susjeda koji je imao konje sve do
početka 80-ih godina.
Jednom prilikom upitao me djed, zašto stalno idem kod Cestara?
-''malo, malo pa ideš kod njega....reci mi Francek a zakaj??''
-Idem Deda kod njegovih konja. Kod Age i Hojta...

-a zakaj ideš kod konja? Kaj se ne bojiš da buju te vritnuli???
Kao da i sad vidim Djeda kako sjedi na hrastovom balvanu, i puši svoj Ibar,i mene gladi po kosi. Naime ja sam bio njegov ljubimac...
-ma nebi oni mene vritnuli, oni me ćuju kad dođem već u njihovo dvorište, već znaju da ja idem, i već me veselo zovu...frkću...i njište...
-Francek dobro, sjedni si tu kraj mene, bum ti ispričal nekaj kaj se dogodilo još dok smo bili u Podravini...

I tada mi je ispričao istinitu priču, a koju mi je ponovio i moj otac nekoliko godina poslije...
A priča ide ovako...
U malom selu pokraj Drave, živjeli smo nas šestero. Djed,Baka, roditelji, i moj brat koji se tek prije par mjeseci rodio. Bilo je vruče ljeto,na putu debela žitka, skoro kao tekuća prašina.
Mali dvogodišnji Francek se igra u toj prašini na putu.
Bližilo se podne, sunce prži...
Iz Grada se vrača stari mljekar Pišta. Svaki dan on je svojim kolima vozio mlijeko sakupljeno od seljana u grad. Vozio, predavao, i vračao se na objed, kako se to zvalo kod nas.
Ne rijetko bi stao u Gradini u jednoj gostioni, da se konji malo odmore. A on malo okrijepi.
Tako je barem govorio...

Taj dan se malo više okrijepio, pa je zadrijemao na kolima. Nema veze, konji sami znadu put.
Odjednom konji stanu. Starog Pištu to trgne iz drijemanja, i on poviče na konje...Ajda...., ajda...što ste stali?, Ajda ...
Konji stoje i ne idu dalje...
On uzima bič i udri po konjima, psujuči...ajda sunce vas spržilo, ajda...
Uzalud, konji su samo izmicali glavama, od njegovog biča i frktali...
Sišao je Pišta sa kola, i otišao pred konje, da vidi zašto ne idu, zašto su stali...
I tada je vidio malog Franceka kako spava u toj debeloj prašini, na putu, konjima pred nogama.
Pričao je Djed da je tada Pišta plakao, grlio, i ljubio konje, i molio ih da mu oproste.
Eto moji Blogeri, ovo sam morao podijeliti s vama, inspiriran jednom Slavonkom, koja isto voli konje. KLIKNI OVDJE
Za danas bi to bilo-to, a ja i dalje ostajem u nekoj tajnoj vezi sa najplemenitijim životinjama na svijetu...konjima.

Bistro vam bilo...