Ovo je tekst od prije godinu dana, a nije se promijenilo ništa osim što idem ja kod nje, a ne ona kod mene...



Punica.
Čitam tako neke drage ljude,blogere,a naroćito blogerice,koji imaju probleme sa svekrvama,tastevima,roditeljima,bakama,djedovima...
Žao mi ih je.
Ja imam punicu koja mi je kao druga majka.Zaista bih svakom poželio takvu.Koliko samo ta žena ima snage u sebi,dobrote,ljubavi...
Ima srce od zlata.Za sve...znane i neznane.
Žena sa sela,bogobojazna,vjećito u pokretu(umrla bi da stane,tako ona misli)ipak uvijek nađe vremena za svakoga,barem lijepom rijećju ili savjetom,ako nikako drugaćije.
A kad dođem kod nje u Slavoniju,strpala bi mi u auto svega što mi treba i netreba,pa makar i sama neimala.
I danas dolazi.Vlakom.Nije dala da se ide po nju.
Sutra će si ispuniti jednu davnu želju.Odvest ćemo je ja i Šnajderica u Mariju Bistricu.Svih ovih godina koliko sam u braku,nisam je uspio odvest.Uvijek je bilo drugih stvari koje su(većinom nju) sprijećavale da se ispuni njena želja.
E tako.Sad mi možete svašta napisati.Ali ja svoju punicu volim,i zovem je mama.Pa makar neišao ni na ribolov.
Puno vas pozdravljam..Ostajte mi bistro...Franc