utorak, 22.11.2011.
Prošli petak u Zagrebu
Stani pani. Prvi puta bih opisao sjećaj manične depresije u pozitivnom smislu. Adele za caricu svijeta!
Ne, na žalost nisam rođen pod sretnom zvijezdom, pa nisam osvojio karte za prikazivanje DVD-a koncerta održanog u Royal Albert Hallu. Međutim, bio sam dovoljno lud da riskiram i odvučem sebe i u neizvjesnost te tik pred samo prikazivanje u Movieplexu pitam za karte. Naime mi gubitnici smo dobili mail da će biti dostupnih karata za prikazivanje pred samo prikazivanje. Sreća prati budale, pa smo dobili karte. BIlo je besplatno i dvorana je bila skoro puna. Da je promocija bila malo bolja, mislim da bi se tražila karta više.
Dva sata uživancije, što drugo reći. Snimka je odlična, kako video tako i audio i definitivno se isplatilo ovo gledati u kinu. Davnih sam dana (još otkako je ganjala asfalt) rekao da ću ići na njen koncert, ali nakon ovoga odlučio sam da ću se gurati u prve redove. Ovo mi je ujedno bilo i prvo gledanje koncerta u Royal Albert Hallu, no što zbog mnogobrojnih lampi, što zbog Adele, ogroman prostor se činio kao nečiji dnevni boravak. Osim kada bi tu i tamo publika gromoglasno zagrmila uz ili umjesto Adele. Kvalitetu samog koncerta ponajviše je nosila sama Adele. Na njoj se vidjelo kako joj se ispunjava jedan san i da je na tome zahvalna. U svakoj pjesmi je nosila srce na rukavu što se vidjelo na njoj, no najveće iznenađenje je bilo ono što se događalo između pjesama. Zbog karaktera njena oba albuma, koji nisu oličenje nekog veselja, očekivali bi ste pomalo povučenu i ozbiljnu gospodičnu. Kad ono... Kočijaška usta te vrckave priče i dosjetke koje su nasmijavale ponekad do suza sve gledatelje, što na koncertu, što u kinu. Ako niste znali, sada je u dobrim odnosima sa bivšim koji je kriv za ”Someone Like You” i cijeli album općenito. ”He was an asshole, I was a bitch!” priznaje Adele i tako simpatično deviktimizira sebe i svoj album. Sve u svemu, čim ozdravi, pravac koncert!
Pozdravno, Ribac
petak, 18.11.2011.
Truckanje i javno prometanje
Ne znam je li do moje sposobnosti prilagodbe ili do dobre organizacije javnog prometa, no pasti s osobnog automobila na javni prijevoz u Ljubljani mi nije teško pao. Kako obećah
Dakle da počnem od usporedbe ergele. Koliko god mi prigovarali da su nas Bandić i njegova svita bacili u dugove, moram reći da je naš vozni park u puno boljem stanju. S obzirom da ovdje nema tramvaja nego samo autobusi ostajem na toj poredbi. Krenuvši od samih autobusa i stolica u njima, u ZET-u je sve fino i friško i nema prigovora osim na eventualan vandalizam i stavljanja trajnih markera na površine gdje se to ne bi smjelo. S druge strane LPP (što je skraćeno za Ljubljanski potniški promet) je u vrlo šarolikijem izdanju gdje se i danas kroz strogi centar možete truckati u takozvanim ”razbijačima kamenca” sa drvenim sjedalima koji buče kao boeing 747. No to je problem samo ako prolazite kroz neku građevnu zonu, ceste su relativno sređene. I tu staju svi nedostatci LPP-a koje sam ja do sada vidio. Mislio sam uključiti i pomalo nelogičan raspored stanica, no ispalo je da je to samo pitanje snalaženja u prostoru.
Ljubljana za razliku od Zagreba ima podosta posebnih voznih traka (trakova?) rezerviranih isključivo za buseve i taksije, tako da se neće dogoditi da zapnete u javnom prometu. Osim kada je u pitanju 16.00 sati kada cijeli svijet kreće doma. To zagrebačkim tramvajima očajno treba! Dodatne vozne trake, ne špica. S druge strane ako ste sami u autobusu, a k'o za vraga nemate ni mobitel, ni iPod, ni besplatni primjerak 24 Ur (da, da, i ovdje postoji) nikada vam neće biti dosadno. Svaki autobus ima nekoliko monitora koji svakodnevno vrte razne aktualnosti iz zemlje i svijeta, te razne činjenice poput one a krave prde oko 200 puta više nego ljudi. Ako vam je ekstremno dosadno i imate viška novaca na mobitelu, možete poslati poruku koja će se vrtiti na tim istim monitorima neko dogledno vrijeme.
U Zagrebu postoji (od nedavno elektronički) pokaz, u Ljubljani postoji Urbana card koju možete za 2 eura nabaviti na automatu na svakoj prometnijoj postaji. Posebne kartice (tipa moje studentske ili umirovljeničke) možete nabaviti u jednom od dva poslovna prostora i za daljnju nadoplatu ne morate čekati u redu nego ih možete na spomenutim automatima nadoplatiti gotovinom ili karticom. Cijena jedne vožnje koja traje 90 minuta iznosi 0,80 centi što prema mojim proračunima ispada jeftinije nego u Zagrebu, a ako baš nemate karticu možete se poslužiti i mobitelom.
Urbana card služi kao pretplatna/mjesečna kartica s kojom se možete voziti javnim prometom, plaćati parking ili voziti bickl. Ne, ne trebate karticu da bi imali dozvolu za vožnju bicikla. Uzgred rečeno, to je jako prisutno prometalo jer postoji puno širokih staza za vožnju kroz grad (a ne uskih i vijugavih, khm, gledam u tebe Zeleni Val) plus što je ekonomično. No, nemaju svi bicikl i ne treba svakome na dnevnoj osnovi pa je LPP stavio mnogobrojne punktove u gradu gdje stoje zaključani bicikli. Uz sitnu mjesečnu nadoplatu (3 eura mislim) imate pravo na korištenje istih. Kada na automatu otključate bicikl koji želite (i usput provjerite ima li slobodnog mjesta za parking na zadanom cilju) možete ga voziti sat vremena. Nakon toga će vas ipak tražiti za sitnu nadoknadu, osvisno koliko sati produžite iznajmljivanje. Problema zapravo nema, jer u roku sat vremena možete prepedalirati cijelu Ljubljanu!
Problem koj u Zagrebu postoji a u Ljubljani ne, jest onaj koji je najteže ispraviti. Kulturu u javnom prometu. Dok je kod nas pravilo da se ulazi na prva vrata a izlazi na sva ostala tek puki san, ovdje je java. Pri ulazu se prisloni Urbana card na automat za očitavanje i onda se svi od reda povlače u stražnji dio busa. Nema izlaska na prva vrata, ali nema ni ulaska na sva ostala. Vozači su isto neka viša kategorija. Do sada sam dvaput trčao na bus i oba puta su me vozači vidjeli u retrovizoru i pričekali, iako su prethodno zatvorili vrata. Koja su opet otvorili naravno. Kontrola šverca je brza i efikasna jer se nitko ne šverca a i zna se da su dva čovjeka u odjelima kontrolori. Nema tu cici-mici prikiveni u civilu, ili kaubojskih ulazaka ”KONTROLAAAAAA!”. Mirno, fino, decentno i često. Kakva kontrola treba biti.
Sve u svemu, Ljubljana nije veliki grad niti Slovenska metropola, ali ima sređeni javni promet tako da se Zagreb može sakriti. Osim pokojeg spomenutog autobusa iz kategorije ”još se Tuđiman/Tito vozio u njima” nema niti jedne točke koja nije bar jedan korak ispred ZET-a. Ponajviše u sferi javne (ne)kulture.
Pozdravno, Ribac
ponedjeljak, 14.11.2011.
I'll be... hm, I'm back!
Kako bi naslov zbrčkanog albuma Christine Aguilere rekao: Back to Basics. Ovaj post je natrag u sferi ”osobnog dnevnika”, uostalom, tako je sve počelo daaavne... eerm, koje ono?
Ribac se odselio u Deželu! Preciznije u Ljubljanu. I da, slika je odande, stvarno sam otišao na zapad. Odnio me život i moje odluke u zadnji tren, no da budem precizniji - studij i promjena istog. Kako me do sada život i internet naučio, detalje ostavljam za sebe, no da ne budem skroz mutan, odlučio sam se baviti zvukom općenito. I da, to uključuje i glazbu. Promjena je velika u svakom smislu, no dobra vijest je ta da sam samo dva i nešto sata vožnje vlakom od RH metropole. Osim ako vlak ne pogazi nekoga. A i to se već dogodilo prošlog četvrtka. Eeek!
Ovo je svojevrsni teaser onoga što tek sljedi, jer sam krajem prošlog odlomka shvatio da ne znam više što da pišem u uvodnom postu. Dobra vijest je da znam temu za idući: što to čeka svakoga tko dođe sam u novi grad: javni promet, gdje, što, kako i naravno, usporedbe sa ZET-om.
Pozdrav, Ribac