utorak, 02.02.2010.
Retro nostalgija
Ne mogu ovih dana ništa napraviti a da me iza ugla ne spuca neka nostalgija, oštro ili blago.
Tako sam napisao jedan post koji je bio posvećen starim blogerima, što je datiralo iz onog depresivnog post-božićnog posta. Pa sam shvatio da je bilo dovoljno to napisati, izbaciti iz sebe, ali da to ne bi nitko htio čitati. Napredak za mene koji piše i objavljuje, rijetko sa ispravcima i misli da je genijlno. Hvala gospodine zamišljeni psihologu/psihijatru, znam da je ovo napredak. Zatim naletim na Jamie Culluma koji ima album naslova Pointless Nostalgic i skoro padnem sa stolca od smijeha. I napišem post o njemu, jer mu treba skinuti kapu. Zatim se sretnem sa nekim ljudima iz osnovne, i sjetim se Darka, dečka koji je išao sa nama neko vrijeme u osnovnu a bio je mentalno zaostao. Nekoliko dana prije toga pogledam Black Baloon oduševim se i preporučim ga tu jer shvatim da ipak neke stvari ne treba izbjegavati nego se sučiti sa njima iako ih nemaš u neposrednoj blizini. Jer ćeš ih jednog dana sresti i biti ćeš totalno clueless kako reagirati. Eto ga na, sad glumim i tetu u vrtiću i učitelja. Nekliko dana u rikverc upoznam nekoga tko je umalo ista kopija mene od prije nekoliko godina. Točnije 5 da budemo precizniji. I vidim koliko sam se zapravo promjenio. Ruku na srce, i bubrege ako se želite podbočiti, uvjerenja su ostala 99% ista, esencijalno sam ostao kakav sam i bio. No reakcije, ciljevi, postignuća i one stvari koje zaserem... to nije isto derište u kojem sam prepoznao sebe. Malo ekstremnije od mene, no jednako nepromišljeno a da to samo ne zna, a takvi smo najopasnji. I za kraj pogledah Marley & Me koji me je podsjetio na mog Ogija koji je ne svojom voljom prerano krepao i rasplakao se k'o kišna godina, što je uspjelo još samo jednom filmu. Neću reći da je film tako dobar, nije loš, no tajming je bio odličan. Ne ponovio se.
Pozdravno, Ribac
- 10:00 -
(6) -
-
(6) -
-