nedjelja, 26.04.2009.
Sreća... ovaj nesreća... ili ipak sreća? U nesreći naravno
Divan je ritual već sedmu subotu zaredom otići po sladoled u MekDonalc nakon snimanja Zvijezde Revaju i popričati o stvarima vezanima uz show i nevezanima.
Naime sve dok ne dođete doma i shvatite da nemate torbu. Mda, onu istu torbu koju ste platili po bagatelnoj cijeni jer vam je prodavačica bila mila a i vi njoj. Sa svim dokumentima u njoj.
Prvi instinkt mi je bio zvati sve koji su se nalazili u autu i imaju torbe da nisu kojim slučajem uzeli veliku zelenu torbu (koja naravno sa niti jednom prisutnom ženskom torbicom nije imala veze). Nikad ne znaš tko je koliki šaljivdžija. Naravno kako se družim sa poštenim svijetom nitko nije uzeo torbu u koju bi stao Madagaskar. Evociranjem sjećanja zadnje mjesto na kojem se sjećam da sam ju imao jest izlazak iz auta u već spomenuti restoran brze hrane.
I što ćeš sad, nego po gasu i natrag preko pol grada jer mi kvart gubitka i Mek nisu previše poznati, pa nisam znao jel' se osoblje poput Pepeljuge u ponoć kupi doma.
Dobra večer gospodo policajci.
Išao sam samo 30isitno km/h preko dopuštenog po Slavonskoj. Naravno da su me zaustavili 300 metara prije skretanja. Na upit za dokumente samo sam počeo nervozno brbljati kako im ih ne mogu dati jer ih nemam kod sebe. Srećom bar je knjižica vozila bila u autu pa sam nekako dokazao da nije ukraden. Podatke sam dao, barem one koje sam znao jer nikako ne mogu zapamtiti zadnje dvije znamenke svog JMBG-a. Čudi me što nisu pitali za OIB. Dobio sam verbalni meni svih troškova koji su mi mogli u tom trenu biti posluženi: od prebrze vožnje, do iste bez dokumenata, te šetnja bez osobne, te vađenje nove, a o papirologiji i čekanju da ne pričam. Majku Božju sam molio da se okani čega god već radi i da požuri gospona policajca da me, po mogućnosti bez kazne, pusti dalje jer se ponoć opako približavala a tko zna gdje mi je torba.
I nakon otpuštanja (hoću li dobit čestitku doma zbilja ne znam) pravac gospodinu za blagajnom. Najprije mi je pokazao ruksak koji naravno nije bio moj. Pretpostavio sam da je to možda dio treninga da ti najprije pokažu svoju torbu da ne bi ispalo da si neki prepredeni džepar.
Stvarno mi svašta prođe kroz glavu u čudnim trenutcima
Nakon što moje torbe nije bilo u stražnjim odajama, niti u WC-u, a ni u sporednim odajama, palo mi je na pamet, da ju možda nitko nije niti dirao. I nije. Bila je točno tamo gdje sam ju ostavio. Uffff, dakle Bog i dalje čuva budale.
Mislim da sam si skratio život za kojih 5 godina a o izolaciji na živcima da ne govorim.
Pozdravno, Ribac
(7) -
-
petak, 24.04.2009.
What is this, the flirting corner?
Divan dan jučer pa iako nisam hinduist i ne vjerujem u karmu, ipak ima nečega u ravnoteži stvari jer divno popodne nakon živciranja oko zakona i papirologije prijepodne definitivno nije moguće običnim htjenjem obistiniti.
Prvo, krenuo sam Ilicom uzduž i poprijeko po novu torbu. Ko svako muško čekao sam dok mi stara torba ne pukne. Dvaput. Jedini uvijeti su bili da mi može stati fascikl formata A4 i da ne bude preskupa. Nakon nekoliko trgovina koje su bezuspješno imale premale ili preskupe torbe naletim na jednu ljepoticu koja je pjevala 200 kuna. A možete misliti sreća kada mi je iz vedra neba teta prodavačica dala 50 kuna popusta. I sad se šećem sa ganc novom torbom koja je fukncionalno skoro identična istoj i sretan sam jer se ne volim previše upoznavati sa novim stvarima.
Onda sam slučajno uletio u HiFi dućan i nakon pola godine šetnje sa slušalicama koje su mi ispadale iz ušiju sjetio se pitati za spužvice. Gospon iza pulta ih izvadi i pruži i odšeće natrag do kolege u stražnjem dijelu tgovine. Naravno, ja zbunjen pitam koliko košta i za odgovor dobijem mahanje rukom i odgovor ništa.
Kada sam krenuo do treće trgovine i uzeo jednu limenku koju sam namjenio za dar, bilo je ugodno iznenađenje kada sam dobio još 10 kuna popusta jer je barkod krivo zaljepljen.
I kako se onda ne šetati bez osmjeha od uha do uha?
Pozdravno, Ribac
(3) -
-
nedjelja, 12.04.2009.
How do I look? For the record, that's a question you never have to ask.
Moje pjevačko iskustvo je dobilo potvrdu da nije sve za baciti u vjetar, a nisam bio ni blizu svojem najboljem izdanju. A sada još jedno iznenađenje.
Ljudi su puni predrasuda iako ni sami nisu toga svjesni, a jedna od osnova je izgled. O kako smo površni, pa i ja. Djetinja iskrenost nam fali da sve gledamo onakvim kakvim jest, pa iako se sam služim sarkazmom svaki dan žalim što sam ga prisvojio. No zbog dana poput ovoga kada ljude uhvati ono dobro, pa makar bilo i fingirano, isplati se vjerovati ljudima i dati im drugu šansu. Ma kakav god vam prvi dojam ostavili. Najbolji primjer tome je Susan Boyle koja mi je nakon dugo vremena izmamila osmijeh na licu i nakostriješila mi sve dlake na tijelu.
Pozdravno, Ribac
(9) -
-
četvrtak, 09.04.2009.
Ako vam ovo ne izmami osmijeh na lice, konzultirajte mrtvozornika
Ili je tako bar moj frend rekao i bio u pravu. Ako ste se pitali gdje i kako je snimana reklama za jednog našeg mobilnog operatera, evo vam odgovora.
Isad kad se sjetim da je u jednoj verziji original pjesma zamjenjena sa Pussycat Dollsicama... Bwahahaha!
Pozdravno, Ribac
(5) -
-