nedjelja, 26.04.2009.
Sreća... ovaj nesreća... ili ipak sreća? U nesreći naravno
Divan je ritual već sedmu subotu zaredom otići po sladoled u MekDonalc nakon snimanja Zvijezde Revaju i popričati o stvarima vezanima uz show i nevezanima.
Naime sve dok ne dođete doma i shvatite da nemate torbu. Mda, onu istu torbu koju ste platili po bagatelnoj cijeni jer vam je prodavačica bila mila a i vi njoj. Sa svim dokumentima u njoj.
Prvi instinkt mi je bio zvati sve koji su se nalazili u autu i imaju torbe da nisu kojim slučajem uzeli veliku zelenu torbu (koja naravno sa niti jednom prisutnom ženskom torbicom nije imala veze). Nikad ne znaš tko je koliki šaljivdžija. Naravno kako se družim sa poštenim svijetom nitko nije uzeo torbu u koju bi stao Madagaskar. Evociranjem sjećanja zadnje mjesto na kojem se sjećam da sam ju imao jest izlazak iz auta u već spomenuti restoran brze hrane.
I što ćeš sad, nego po gasu i natrag preko pol grada jer mi kvart gubitka i Mek nisu previše poznati, pa nisam znao jel' se osoblje poput Pepeljuge u ponoć kupi doma.
Dobra večer gospodo policajci.
Išao sam samo 30isitno km/h preko dopuštenog po Slavonskoj. Naravno da su me zaustavili 300 metara prije skretanja. Na upit za dokumente samo sam počeo nervozno brbljati kako im ih ne mogu dati jer ih nemam kod sebe. Srećom bar je knjižica vozila bila u autu pa sam nekako dokazao da nije ukraden. Podatke sam dao, barem one koje sam znao jer nikako ne mogu zapamtiti zadnje dvije znamenke svog JMBG-a. Čudi me što nisu pitali za OIB. Dobio sam verbalni meni svih troškova koji su mi mogli u tom trenu biti posluženi: od prebrze vožnje, do iste bez dokumenata, te šetnja bez osobne, te vađenje nove, a o papirologiji i čekanju da ne pričam. Majku Božju sam molio da se okani čega god već radi i da požuri gospona policajca da me, po mogućnosti bez kazne, pusti dalje jer se ponoć opako približavala a tko zna gdje mi je torba.
I nakon otpuštanja (hoću li dobit čestitku doma zbilja ne znam) pravac gospodinu za blagajnom. Najprije mi je pokazao ruksak koji naravno nije bio moj. Pretpostavio sam da je to možda dio treninga da ti najprije pokažu svoju torbu da ne bi ispalo da si neki prepredeni džepar.
Stvarno mi svašta prođe kroz glavu u čudnim trenutcima
Nakon što moje torbe nije bilo u stražnjim odajama, niti u WC-u, a ni u sporednim odajama, palo mi je na pamet, da ju možda nitko nije niti dirao. I nije. Bila je točno tamo gdje sam ju ostavio. Uffff, dakle Bog i dalje čuva budale.
Mislim da sam si skratio život za kojih 5 godina a o izolaciji na živcima da ne govorim.
Pozdravno, Ribac
- 14:45 -
(7) -
-
(7) -
-