ponedjeljak, 02.03.2009.
Choco girl 35b i pitanje za smjer
Uvod nema veze sa ostatkom posta. Moje klanjanje strpljenju i živcima Choco, trebalo me je istrpiti, ali skripta za header koji mjenja slike je baš weeeeeee! I grom me još nije puknuo.
Kada muški ponos popusti i pita za smjer, svašta se događa. Krajnji cilj mi je bio poznat već i od prije, no kvaka je što sam grozan sa imenima ulica i imenima općenito, tako da mi prijašnji doalzak sa jedne strane grada autom nije pomogao da se snađem pješice iz totalno suprotnog smijera. Bilo je zabavno putovati tramvajem bez bilo kakvog oblika zabave poput knjige ili muzike u ušima. Sve dok nisam došao blizu cilja. Tada sam prema uputama ženske osobe čiji sam jedini broj mobitela imao od cijele grupe, za početak fulao dvije tramvajske stanice. Bila je divna noć i uranio sam tako da to nije bila frka.
Drugo uputstvo je bilo od moje majke, koja je bila udaljena 45 minuta tramvajem. Nesreća u nesreći je bila ta što na posao idemo zajedno u istom autu i ja skoro uvijek vozim pa nema potreba da vadim ključeve iz džepa. Tako se dogodilo i ovaj put, pa sam se na koncu morao vraćati preko pola grada po auto. Najdalji parking ikada. Upute su bile malo preciznije i ovaj put su fulale samo jednu stanicu. Mjake. Koliko god se trudile biti savršene, ponekad ne ide.
Na kraju se javila prijateljica koju sam prvu probao kontaktirati jer živi u kvartu. Javila se samo porukom jer nije mogla razgovarati. Pogodila je stanicu na kojoj sam trebao izaći i rekla je ime ulice. Što je bilo dovoljno blizu, jer se cilj nalazio u ulici do, a kada sam stigao do poznatog krajolika, dalje sam znao.
I tako je završila moja sat-i-nešto izgubljena pustolovina po rodnom mi gradu.
Pozdravno, Ribac