petak, 13.02.2009.
It's funny. You're scared of what's in here, I'm scared of what's out there.
Patetičan naslov, no ne i moje raspoloženje, samo stanje stvari. Emocionalne rupe ovih dana čepim limunadama od serija i filmova.
Uopće nema veze Valentinovo, onak, usput je došlo i bu-hu-hu, neki odmah to počeli povezivati sa mojom samoćom. Heh, prije je bilo tako. A ne znam, nešto je u mene trenutno ušlo i neustrašiv sam, poljećem sa litice i ne gledam koliko ima do pada, solo ili u paru. Al' se i dalje userem u gaće no sa drugim stavom. Uostalom, ako i padnem ovih dana su spasioci na oprezu, nema boljeg vremena da se razbijem. No iskreno se nadam da neće i Kraljica Majka, koja he u ovim trenutcima preletila preko Velebita. A htio sam pisati o nečem drugom.
Trivia: znam tko će mi pjevat na svadbi.
Back on the track. Kako se baviti nečime iz hobija i uspjeti? Npr. dosta ljudi u bližoj i daljoj okolici se bacaju u muzičke vode, ja nemam muda iskreno. Ljubav ih pokreće, mene tješi ljubovanje pod tušem i u mračmin trneutcima dok svi drugi spavaju. Ponekad i u autu. Pjevanje, pjevanje. Vježbanje i odvajanje dosta vremena mi je jasno, to mi ne bi teško palo, ali kad pogledam malo bolje bar na našim prostorima rijtko tko uspijeva. Oliver, Đibo, Lana ili Luka i još nekoliko većih zvjerki pjevuckaju više ili manje kvalitetne stvari sa više ili manje upitim navikama i izvorima, a nekako mi se čini da se pola demo bendova fura na neku varijaciju rocka, rapa ili neke napušene nebuloze koje ni sami ne shvaćaju. S vremenom tamburanje u isti bubanj došizi, pogotovo ako pola nacije ima isti ritam i marku bubnja. No ima nekih koji bubnjaju po nekim drugim udaraljkama sa nekim svojim ritmom, a njih je još teže naći.
Trenutno na našoj sceni skidam kapu Marku Tolji, Ivani Kindl, Meritasicama, Jeleni Radan koje moram ovako poimence spomenuti ali ima još ljudi koji se usude svojim glasom biti svoji, a muzikom drugačiji i ne razvodnjeni poput Hollywoodske romantične komedije. Iako ima i dobrih producenata, nekako mi se čini da ljubav nije dovoljna i da neki prozivodi izlete van napola skuhani i napola pečeni. I onda od sve te brige se umjesto "kad se male ruke slože sve se može" dogodi "puno baba kilava djeca". Na kraju stvari za kojima ljudi masovno polude ispadnu legalni ili nelegalni plagijati ili toliko navučeni na drugu melodiju/tekst da se skoro kosi sa zakonskim granicama.
Ja sam dijete popa, priznajem. I kao takav sam odrastao na Spice Girls, Backstreet Boysima, Minei, Magazinu (era Danijela). No nekako me nije otrovao da odem u daljnju krajnost pojedostavljenja teksta i glazbe a.k.a. narodnjaci, nego me počeo intrigirati swing, jazz, hip hop, r'n'b i sve ostale forme koje našim ljudima ne izrode rezultate. Produciranje mi izgleda teško i zato tu se ne bih muvao, osim sugestijama no smišljanje glazbe, teksta i izvedba iste mi na srcu leži kao žarka želja. Na stranu trema od koje mi glas poprimi bezličnu boju, a prstima po priči ipak doda neku muzikalnost koju drugi nemaju, javnost me lagano grozi i plaši. Jedno je publika, drugo su lešinari koji se nazivaju novinarima i zanima ih sve osim tvog rada.
A zbor u kojem trenutno jesam, bolje rečeno nisam, me grozi. Dobro nedostatak atmosfere se da nadoknaditi, ali kada tu nema proba koje bi to podržale i dale koliko toliku kvalitetu koju je prije imao, nema tu neke nade. Nekako mi se ideja da kupim neki pošteniji mikrofon i kameru da doma snimam svoje nebuloze čini luda. A opet tko zna što ću dobit za rođedan (besramni inuedno završen). Hrvatska će naći neku drugu zvijezdu, a ja bi sad u - klapu!
Pa ako netko zna gdje ima neka audicija neka javi.
Pozdravno, Ribac
- 23:30 -
(3) -
-
(3) -
-