ponedjeljak, 28.07.2008.
Zagreb noću
Možda sam se ovih dana vratio sa prvog dijela ljetovanja, možda nisam, ali sigurno mi se neće da ti pisati, pa sam unaprijed natipkao i poslikao ovaj kratki post.
Kad krenem niz ulicu vidim ovo, a mala crna mrlja nasrted ulice je Ogi, moj pas.
Panorama blješćećeg nam grada Zagreba.
Ovo je jedna poznata ulica, tko pogodi, good for him!
Bacio sam okular i na susjedni kvart, pomalo baca na neku rivijeru bez mora, ne?
A ovo je pogled sa balkona, bjutiful, no?
Pozdravno, Ribac
- 22:00 -
(1) -
-
(1) -
-
subota, 26.07.2008.
Dok vi ovo čitate...
... moja guzica se toća u moru i to već nekoliko dana. Nadam se. Povratak idućeg tjedna.
A sad jel uživam ili ne, ne znam. Ipak se tamo nalazi pola familije pa sve to treba i obić. A nije baš da se ljubimo previše. Bar ja. Ne sve generalno, ima tu i dobrih ljudi.
Alkoholna koma, nadam se da je jedna uključena. OK, ne doslovno, ali mislim da će mi trebati
Nadam se da nisam p(r)opušio, onako turistički na moru. Nekako me u posljednje vrijeme mami. A što mogu kad mi je oduvijek cigareta mirišala.
Nadam se da nisam izgorio, e to bio bio onako, kec na desetku.
Nadam se da netko misli na mene.
Pozdravno, Ribac
- 21:19 -
(2) -
-
(2) -
-
utorak, 22.07.2008.
Ruski Luster
Iju, koliko je prošlo od moje zadnje priče! Pa evo jedna davno napisana, napola natipkana, sada dovršena.
„Čokolada, kalorije, mast, prištići, celulit… Fakin PMS, zdebljat ću se ko prasica!“
Bilo je pola 5 ujutro i mislila je da joj nema spasa. Posao je dobila točno onaj koji je željela. No nekako je ispalo da je zabavnije bilo trčati utrku nego ju završiti. Standardni mali ured, šefica, njen osobni asistent (ili nekoć zvan tajnik ali to je seksistički), par kolegica, onaj mali zgodni potrčko za kavu i poštu. Tračevi, male prijateljske spačkice i ugodni trenutci su krasili uspomene na ured. I onda stečaj, neočekivano spajanje sa većom kompanijom, ljudi su ostali na okupu, no puno veća kompanija je ubila čar intimnosti i osjećaja pripadnosti grupi. Veze su polako pucale ali se vidjelo tko je pravi prijatelj. O da, veze su pucale…
Našla je vragolana, intelektualca s dušom djeteta i lukavošću lisice. Bio je osrednje građen, no ionako joj je bilo seksi ono neodoljivo stanje uma. Klasično filmsko upoznavanje. Na stanici joj je pukao remen na torbi i – fljas! Novčanik, kartice, mobitel, maramice, žvake, sjajilo i … tamponi koje je on podigao
„Hm, zanimljiva torpeda…“
Htjela je u zemlju propasti, bila je crvena ko paprika. Afrika je u njenoj glavi bila idealan kontinent za nestanak i propadanje u zemlju.
„Ahem,… Hvala…“
„Nemate se čega sramiti gospodična. Te su stvari potrebne svakoj ženi na ovoj stanici. Osim možda njoj.“
Pokaže na bakicu s rupcem oko glave i rumenim obrazima.
„Je, u moje vrijeme, nije bilo takvih pomagala, a bogami je puuuno lakše kada se otarasiš nekih stvari s godinama.“
Na iznenađenje doda bakica. Ma koja Afrika! Htjela je u času imigrirati na Mars ili još bolje van sunčevog sustava. Srećom po nju došao je autobus, a nesreća je sto su svi ušli. Tako su se nastavili razgovori o mjesečnici, PMS-u, hormonima, kontracepcijskim pilulama i seksu u kojima su sudjelovali skoro svi. Izašli su na istoj stanici. Par slučajnih susreta, razmjena brojeva, kino, izlasci i sve je počelo ići prema ozbiljnoj vez, što je na kraju postalo i naginjalo vjenčanju. I to sve zbog puknutog remena na torbi!
Nije došlo do neke određene svađe, samo par tihih noći pred televizorom, tjeskoba pred vjenčanje i nekoliko ludih frendica koje su je odvele na putovanje života. Založila je neki skupi prsten kojeg nikad nije nosila jer joj je bio ružan i kupila jedan od onih starih revolvera s bubnjem. Tipično damski kako bi stali u svaku torbicu i diskretno opalili kada treba. Čokolada, prazna vrećica čipsa, revolver, daljinski, jogurt kiseli krastavci, šampanjac, metak, keksi i ostatci račića koje su naručile za večeru. Sadržaj stola u nekom jeftinom hotelu koji je više ličio na apartman iz Alcatraza. Srećom, ovo im je bila usputna postaja.
„Bah, TV prodaja“
Ugasila je televizor. Uzela je keks i razmrvila ga u jogurt, potom je krastavce umočila u ovu mješavinu i zagrizla. Samo je ona voljela tu kombinaciju. Ukus joj je uvijek bio čudan, a ponekad je i samu sebe iznenađivala. Zatim je uzela metak, stavila ga u bubanj i zavrtila. Krv je potekla.
„U kurac, baš danas zaboravim kupit tampone!“
Bacila je pištolj koji je opali. Mrak. Srce joj je stalo
„No, krasno, sad ću još morati platiti štetu zbog lustera…“
Multipli vriskovi iz susjedne sobe, rezultirali su pojavom 5 rasčerupanih, podbuhlih i izbezumljenih ženskih spodoba. Dok se luster ljuljao u svojoj krnjoj slavi jedna se uspjela pribrat i pitati koji se vrag ovdje događa. A ona, sa smiješkom na licu, olakšanjem u srcu i naglom spoznajom kako je glupa u tom trenutku bila reče:
„Ama baš ništa! Ove djevojačke su opasne pogotovo za mladu. A ni striper još nije ušao. Recimo samo da se jedna egzistencijalna kriza riješila dolaskom tetke iz Rusije, a za posljedicu ima krepani luster. Jel tko možda ima tampon?“
Pozdravno, Ribac
- 12:00 -
(2) -
-
(2) -
-
ponedjeljak, 21.07.2008.
... ethically he's an ass; nastavak
očekivani epitaf prijašnjeg posta: klinka i majka (otac nije bio pacijent... bar ne onakav kakvog HZZO priznaje) više nisu pacijenti kod doktorice.
Predvidljivo.
Pozdravno, Ribac
- 15:49 -
(5) -
-
(5) -
-
četvrtak, 17.07.2008.
Legally he's right, ethically he's an ass.
Toliko o tome da šiba nije izašla iz raja. Okej, ne znam dal je, ali iz pakla nije, možda da ostanem kod čistilišta?
Razmažena djeca i fizičko ne kažnjavanje idu ruku pod ruku. Bez uvrede dječjim pravobraniteljima i fanaticima koji štite dječja prava. Što je falilo starim generacijama, dapače i mojoj degeneraciji, da tu i tamo dobiju po guzici?
Da se razumijemo, ne opravdavam zlostavljanje i isključivo fizičko kažnjavanje djece, no molim vas lijepo ako saznate neki laki način utuvljenja nekih stvar i u dječje glavice kada oni nešto sebi uglave, da mi javite. Pokušavam klince uvijek uvjeriti u neke stvari i često uspijevam, ali ponekad niti prijetnja i mahanje šibom ne upale, pa onda zbilja šiba i poleti prema guzici, što mi se do sada u životu dvaput dogodilo. Plač, cmolj, malo durenja ali brzo je osmijeh na licu jer se zabavi nečim drugim ali lekcija o ponašanju ostane u podsvijesti.
Što me na ovo potaklo? Moje radno mjesto u svima uvijek omiljenom mjestu – stomatološkoj ordinaciji. Eto tako, malo me život doveo tamo na drugo radno mjesto od onoga kojeg se nadam da ću raditi jednog dana. A onda je na stolicu sjelo jedno razmaženo derište koje iz pouzdanih izvora roditelji maze i paze, ali nekako, zbilja ne znam kako, Bože me sačuvaj, kako se samo to dogodilo, zapovijeda u kući i istinski je šef situacije. Zbilja mi nije jasno kako se dijete razmazilo ako mu se ništa nije branilo.
Što se dogodilo? Hah, iskreno, nisam znao da je derište, derište dok nije otvorilo usta. A sve je počelo tako lijepo…
Ušli u čekaonicu tata i kćer. Malu boli zub, nešto joj se otkrhnulo, ali vidim ne trza, ne cmolji, mislim si mala dobro trpi bol. Kako to nije bio neki katastrofalni lom, korijen je trebalo izvaditi i nije bilo potrebe za lokalnom anestezijom (onu sa iglom, jel'te) ali svejedno se pitalo hoće li inekciju. I tatu se pitalo, koji samo kimne glavom na njen izbor bez inekcije, mislim si, valjda je mala od kamena, hrabra. Špric, špric sa površinskom anestezijom, kisela faca na gorkast okus je svačija reakcija. Malo pričekamo, instrument u ruke i ajmo na odstranjivanje problema.
„Au!“
Nakon ovoga kreće lekcija o razlici dodira i boli. Svako dijete se malo uplaši, ne? Što sam i ja vidio, trebalo je samo otfrknut mali dio zuba, koje bi većina odraslih napravilo bez inekcije. Dakle instrument opet u ruke, pokušaj drugi.
„AAAAAUUUU!!!“
(op.a. bole me uši od ovog vriska dok pišem ovaj tekst, a mislim da nas je čuo cijeli blok zgrada)
Na svoje oči vidjeh da ju je doktorica na jedvite jade dotakla. Naravno, živac nam je svima skočio i malo je povisila glas te rekla kako se ne smije derati da joj još ništa nije napravila. A onda performans za Oscara. Velike oči, krokodilske suze, ruke prekrižene na rukama. Sad si ipak već pomislih kako je mala picajzla koja dreči za svaku šmarnu. Tata ju upita što joj je, a ni pet ni šest
„Ne volim kada se netko na mene dere!“
Paf. Rekoh, što? Ništa te ne boli? Deračiš se onda samo tako jer ti je došlo? Srećom pa sam usta držao zatvorena
„Pa jesi mi se derala, a ništa ti još nisam napravila?“
„Ali nesmijete se derati, TO NIJE POSTUPAK!!!“
Kaaaaj!? Ta mala bi u SAD-u izvukla već prvog Fiću iz koje tužbe do svoje pete godine. A ima ih duplo više. Srećom suparnica joj je bila hladne glave pa joj mirnim tonom odvrati:
„A što ti sad radiš meni? I tko je uopće prvi počeo sa deranjem? Oprostite da li da dam inekciju, nastavim dalje, ili da odgodimo ovo za neki drugi put kada se smiri?“
„Ja želim DOMA!“
Demonstrativni silazak sa stolice, povlačenje tate koji ništa ne kaže, a nit se ispriča za svoj balavi podmladak. Onak, pravo pseći pokunjeno je samo slijedio svog malog monstruma prema izlazu.
I onda vama ne dođe da uzmete šibu u ruke i pljasnete dva tri puta da zapamti da se na javnom mjestu treba dolično ponašati? Ili da tatu uzmete za ramena i opalite jednu poštenu šljagu da si princezu koja definitivno osjeti grašak dovede u red?
Jesam zaboravio reći ulazni dijalog između pacijentice i doktorice, kojeg sam propustio jer sam kasnio zbog parkinga?
„Dobar dan, eto vas već u dva sata, ispričavam se kaj malo kasnim…“
„Nisu dva sata, već dva sata i dvije minute. Kasnite.“
Tata je šutio cijelo vrijeme ko zaliven betonom. Augh! Picajzla jedna, dabogda joj idući stomatolog sjebe zube. Onak pošteno.
Pozdravno, Ribac
- 09:30 -
(9) -
-
(9) -
-
ponedjeljak, 14.07.2008.
Još jedan mali osmijeh
Ništa ne košta dati ga, darovati ga, nositi ga, dijeliti, širiti... a najljepše je kad ga primiš.
Doduše s obzirom da sam jučer bio poprilično u žurbi ne znam kako sam se ponašao, a mislim da sam se cerekao kao budala. A valjda nisam ispao preveliki idiot.
Spontani darovi, spontana iznenađenja, prekriženi prsti i malo molitve i karte su se posložile kako treba. Jedna kutija maramica, malo kekasa (kako bi neki rekli) i jedan film po mojoj preporuci (ali nemojte se previše u ovo pouzdati). E da, i na kraju jedna naša pjevačica koja je opet pokazala da je s obje noge na zemlji te se uspjela nagovoriti na jedno pjevanje besmrtnog "Sretan Rođendan" preko mobitela. Fala, dužan sam, samo ne znam što bih ja mogao za nju učiniti...
Ali to ništa nije bilo ravno osmijehu na licu slavljenice. Doduše u jednom trenutku je osmjeh zamijenila zbunjena faca, jer nije znala čemu služi kutija (op.a. one američanske kutije s maramicama) ali se osmijeh brzo vratio na lice. A onda se meni dogodilo ono što mi se dugo nije. Bio sam sretan jer je ona bila sretna. Ma što bio, jesam i dalje.
Pozdravno, Ribac
- 12:50 -
(4) -
-
(4) -
-
subota, 12.07.2008.
Pretplata na glupost
Znam da NG Junior baš i nema veze sa „velikim“ NG Magazinom, ali ipak ovakav šlamperaj ne očekujem od magazina tog kalibra. Pa makar bio i mlađa verzija. Koja nema veze sa velikom, bar u nas.
Pretplata koja se vodi po brojevima, a ne po pretplatniku, tj. po njegovom ili njezinom imenu ili prezimenu. Naime što se dogodilo i kako opravdavaju fušarenje i trpaju sebi novce u džep.
Došlo je to doba godine kada moja draga majka razmišlja što da kupi bratovoj kćeri, pa je drugu godinu za redom odlučila pokloniti joj pretplatu na NG Junior. Usput je htjela obnoviti pretplatu i svojoj kćeri. Prošle godine smo naganjali časopis jer nam nije bio dostavljen, a ove godine nadam se da nismo platili porez na budale.
Naime, ne uknjižuju uplate, niti registriraju pretplatnike ako ima ne pošaljete odrezak o plaćanju i podatke o pretplatniku poštom, mailom ili faxom. Dakle ispuniš uplatnicu sa svim potrebnim podatcima koje bi oni trebali dobit i imaju, ali…
„Pa kad ne vodimo pretplatnike po imenu, nego po broju!“
Hm, da fućkaš podatke pa uplatnici koju također dostavljaju. A onda odjednom
„A neke pretplatnike ipak imamo po imenu!“
OK, mi imamo ime na uplati.
„A sjećate se datuma kada ste poslali prijavu?“
Tu sam se već ponadao da nije do službenice već do blesavih pravila, no nakon pregleda koja 4 dana, odustala je i ostala pri tome kako moramo naći uplatu.
Aha, dakle oni nas negdje imaju u knjigama, imaju naše novce, ali ako im ne dostavimo dokaze na gotovs, možemo se ljepo jebat bez neke stvari. Bezobrazluka i fušarenja nisam toliko već vidio. Netko si samo elegantno spremi 200 kuna u džep zbog neevidentiranog pretplatnika, kojih je bilo podosta. Objasnila nam je službenica da su na popisu kojeg smo vidjeli, prekriženi samo oni koji su potvrđeni. A malo ih je bilo prekriženo.
Pozdravno, Ribac
- 10:05 -
(4) -
-
(4) -
-
subota, 05.07.2008.
Stupid, stupid Rat-Tails!
Koliko moraš biti nelogičan i blesav da neke stvari ne shvatiš i nakon što ih netko kaže na glas?
Neki dan me opet zadivila moja Murphyeva sreća i glupost ljudskog roda. Naime pri povratu pet ambalaže čovjek ispred mene je ubacivao boce od jednog poznat pića koje je imalo spešl edišn povodom pokojnog Europskog prvenstva. I vrati prvu, jer ne prepoznaje barkod. Vrati i drugu. Kad je vratio stroj i treću već mi je sinulo da nema prepoznavanje tog barkoda. Kod četvrte boce sam svoju teoriju izložio gospodinu, a čuli su i ostali ljudi u redu.
I valjda bi normalan čovjek prestao trpati te boce unutra nakon pete boce, bez obzira bila moja teorija točna ili ne. Ali ne i naš junak. Apsolutno su sve boce tog pića morale biti testirane i gurnute u grotlo povratnog stroja.
A moja Murphyeva sreća? stroj se zaglavio na junakovoj predzadnjoj boci. Aaaaaaargh!
Pozdravno, Ribac
- 21:22 -
(3) -
-
(3) -
-