Marketing
Legally he's right, ethically he's an ass.
Toliko o tome da šiba nije izašla iz raja. Okej, ne znam dal je, ali iz pakla nije, možda da ostanem kod čistilišta?
Razmažena djeca i fizičko ne kažnjavanje idu ruku pod ruku. Bez uvrede dječjim pravobraniteljima i fanaticima koji štite dječja prava. Što je falilo starim generacijama, dapače i mojoj degeneraciji, da tu i tamo dobiju po guzici?
Da se razumijemo, ne opravdavam zlostavljanje i isključivo fizičko kažnjavanje djece, no molim vas lijepo ako saznate neki laki način utuvljenja nekih stvar i u dječje glavice kada oni nešto sebi uglave, da mi javite. Pokušavam klince uvijek uvjeriti u neke stvari i često uspijevam, ali ponekad niti prijetnja i mahanje šibom ne upale, pa onda zbilja šiba i poleti prema guzici, što mi se do sada u životu dvaput dogodilo. Plač, cmolj, malo durenja ali brzo je osmijeh na licu jer se zabavi nečim drugim ali lekcija o ponašanju ostane u podsvijesti.
Što me na ovo potaklo? Moje radno mjesto u svima uvijek omiljenom mjestu – stomatološkoj ordinaciji. Eto tako, malo me život doveo tamo na drugo radno mjesto od onoga kojeg se nadam da ću raditi jednog dana. A onda je na stolicu sjelo jedno razmaženo derište koje iz pouzdanih izvora roditelji maze i paze, ali nekako, zbilja ne znam kako, Bože me sačuvaj, kako se samo to dogodilo, zapovijeda u kući i istinski je šef situacije. Zbilja mi nije jasno kako se dijete razmazilo ako mu se ništa nije branilo.
Što se dogodilo? Hah, iskreno, nisam znao da je derište, derište dok nije otvorilo usta. A sve je počelo tako lijepo…
Ušli u čekaonicu tata i kćer. Malu boli zub, nešto joj se otkrhnulo, ali vidim ne trza, ne cmolji, mislim si mala dobro trpi bol. Kako to nije bio neki katastrofalni lom, korijen je trebalo izvaditi i nije bilo potrebe za lokalnom anestezijom (onu sa iglom, jel'te) ali svejedno se pitalo hoće li inekciju. I tatu se pitalo, koji samo kimne glavom na njen izbor bez inekcije, mislim si, valjda je mala od kamena, hrabra. Špric, špric sa površinskom anestezijom, kisela faca na gorkast okus je svačija reakcija. Malo pričekamo, instrument u ruke i ajmo na odstranjivanje problema.
„Au!“
Nakon ovoga kreće lekcija o razlici dodira i boli. Svako dijete se malo uplaši, ne? Što sam i ja vidio, trebalo je samo otfrknut mali dio zuba, koje bi većina odraslih napravilo bez inekcije. Dakle instrument opet u ruke, pokušaj drugi.
„AAAAAUUUU!!!“
(op.a. bole me uši od ovog vriska dok pišem ovaj tekst, a mislim da nas je čuo cijeli blok zgrada)
Na svoje oči vidjeh da ju je doktorica na jedvite jade dotakla. Naravno, živac nam je svima skočio i malo je povisila glas te rekla kako se ne smije derati da joj još ništa nije napravila. A onda performans za Oscara. Velike oči, krokodilske suze, ruke prekrižene na rukama. Sad si ipak već pomislih kako je mala picajzla koja dreči za svaku šmarnu. Tata ju upita što joj je, a ni pet ni šest
„Ne volim kada se netko na mene dere!“
Paf. Rekoh, što? Ništa te ne boli? Deračiš se onda samo tako jer ti je došlo? Srećom pa sam usta držao zatvorena
„Pa jesi mi se derala, a ništa ti još nisam napravila?“
„Ali nesmijete se derati, TO NIJE POSTUPAK!!!“
Kaaaaj!? Ta mala bi u SAD-u izvukla već prvog Fiću iz koje tužbe do svoje pete godine. A ima ih duplo više. Srećom suparnica joj je bila hladne glave pa joj mirnim tonom odvrati:
„A što ti sad radiš meni? I tko je uopće prvi počeo sa deranjem? Oprostite da li da dam inekciju, nastavim dalje, ili da odgodimo ovo za neki drugi put kada se smiri?“
„Ja želim DOMA!“
Demonstrativni silazak sa stolice, povlačenje tate koji ništa ne kaže, a nit se ispriča za svoj balavi podmladak. Onak, pravo pseći pokunjeno je samo slijedio svog malog monstruma prema izlazu.
I onda vama ne dođe da uzmete šibu u ruke i pljasnete dva tri puta da zapamti da se na javnom mjestu treba dolično ponašati? Ili da tatu uzmete za ramena i opalite jednu poštenu šljagu da si princezu koja definitivno osjeti grašak dovede u red?
Jesam zaboravio reći ulazni dijalog između pacijentice i doktorice, kojeg sam propustio jer sam kasnio zbog parkinga?
„Dobar dan, eto vas već u dva sata, ispričavam se kaj malo kasnim…“
„Nisu dva sata, već dva sata i dvije minute. Kasnite.“
Tata je šutio cijelo vrijeme ko zaliven betonom. Augh! Picajzla jedna, dabogda joj idući stomatolog sjebe zube. Onak pošteno.
Pozdravno, Ribac
Post je objavljen 17.07.2008. u 09:30 sati.