utorak, 03.06.2008.
Coprnica
Jao, jao, jao, zar zbilja moraš coprat Ivy? Kad god me nešto upitaš i ja samo slegnem ramenima, pitanje je kratkog vremena koliko će mi se odgovor na pitanje ukazat. Deder me idući put pitaj kad ću počet učit.
I tako naravno da je poslje nekog negdje nečeg pitala jel ima netko poseban u mom životu, zbog kojeg oni blesavi leptirići počnu treperit. Kod mene su već dulje vremena u nekoj dubokoj komi. Zaliveni cementom da se nemogu mrdnut sve da i 'oće. Mortus. You get the picture.
I onda me idući dan pusti euforija Indijane Đonsa jer zbog tog nisam mogao razmišljat o ničem bar nekoliko sati, mene film skroz na skroz zaokupi i nemoj me ništa pitati. I onda me pukne. Eno je tamo cijelo vrijeme.
A ona mi prigovarala za dečke, hja, jeb' ga, kriva konzervativno-patriotska država...
I sad... i sad? Aha, leptirići laganini lete, a ja držim usta zatvorena da ne izlete van izdajnički i ne priopće cijelom svijetu tko je. Pogotovo zato što sada letaju po prstima i tipkaju gluposti, a dobro znaju da zna i za ovo malo utočiše, moju drugu polovcu osobnosti.
Hja, neki vele da treba ići polako, neki vele da ne smiješ dugo čekati, a ja po običaju zapeo u sredini. Niz zovem, nit ne zovem, nit idemo na spoj, nit neidemo na spoj. A blogtepitaj jel to imalo ikakve veze sa mojim nekako učestalijim pisanjem postova. Hm, oduvijek sam tvrdio da sam zaljubljen u život, ali ipak u svemu kada dobiješ određeni poticaj počneš radit... bolje? Ionako su najbolji pisci i pjesnici bili jako zaljubljeni ili su jako patili ili oboje. A poznavajuć svoju povijest odbijanac me čeka. Ili ne? Hmpf, u ovakvom raspoloženju unutarnji optimist uvijek nagari do daske. Tj. uvijek svima izbrbljam tko je, kad je, zašto kako s kim i koliko.
Jel to mene strah preranog kraja, koji još nije ni počeo, pa nikom ništa ne pričam, da ne govorim o tome kako je trebalo dulje vremena da išta natipkam? Heh, očito nisam dovoljno fatalan da budem Faca, a ona nije Carrie pa nije svjesna da mi blicne neki signal? Ili po običaju previše filozofiram? Bit će ovo zadnje, al ajde, morate mi priznat da bi imao blistavu karijeru u psihologiji. Hm, idem šetat psa van dok su ove vrućine, volem takve noći.
A šta kad nikad nisam znao tko hvata suptilne signale a koga treba opalit kladom po glavi da je u šumi.
Pozdravno, Ribac
- 00:30 -
(2) -
-
(2) -
-